Premijerno izveden 19. ožujka 1859. na sceni pariškog Théatre-Lyrique, 'Faust' je opera u pet činova po libretu Julesa Barbiera i Michela Carréa nastalom temeljem Carréove drame 'Faust et Marguerite', a koja je opet vrlo slobodna adaptacija Goetheova 'Fausta'.
Kako pojašnjava službena splitska najava: 'Bez nakane da iznosi filozofsku bit Goetheova djela, koje je do tada već često uglazbljivano, Gounod se u svojoj operi dominantno zadržava na epizodi koja tematizira ljubav Fausta i Margarete, a glavnim likovima daje više glazbeni negoli psihološki profil'.
Gounodova 'Fausta' od samog su nastanka pratile brojne kontraverze i problemi. Djelo je prvo odbila izvesti nacionalna Opera obrazlažući svoju odluku činjenicom da nije dovoljno – spektakularna. Potom je njezina premijera na sceni Théatre-Lyrique odgođena za godinu dana jer je Carréova drama (na kojoj se, ponovimo, temelji libreto) igrala u obližnjem Porte St. Martin. Kad su pak konačno počele pripreme za praizvedbu, impresario Leon Carvalho (koji je glavnu žensku ulogu namjenio vlastitoj supruzi), inzistirao je na brojnim izmjenama originalnog materijala izbacujući čak iz njega i nekolikoarija. Rezultat je bila ne baš najuspješnija predstava u kojoj su kritičari ipak prepoznali veliki napredak u kvaliteti Gounodova skladanja, a jedan je od njih otišao tako daleko da je izjavio kako je nemoguće da je Gounod sam skladao takvo što. Uvrijeđeni skladatelj kritičara je izazvao na dvoboj, zbog čega je potonji svoju 'kritiku' – povukao.
Predstava je opet u Parizu postavljena 1862. i odmah se prometnula u hit, a za premijernu izvedbu 1869. na sceni Théâtre Impérial de l´Opéra, u peti čin je umetnut i balet. Ironično, s obzirom na njegovu prvu 'odbijenicu', 'Faust' je s vremenom, baš je zbog tog baleta (koji se danas rijetko izvodi), te velikog zbora i nužne obimne komparserije, postao preskup za postavljanje i polovicom prošlog stoljeća počeo ponešto gubiti na popularnosti, a na scenu splitskog HNK vraća se nakon 20 godina u režijskom konceptu Krešimira Dolenčića.