‘Dolazi dan kada će sve nestati i proći i svi ljudi postepeno će se pretvoriti u male električne limene muhe, koje će zujeći krasiti svoje altare sirom i medom i koje će u kolektivu proizvoditi šumove koji će podsjećati na ljudske poljupce. Te muhe nose krune od svježeg izmeta, izmeta devet velikih dinosaura, koji svoju hranu sa zatkom nalik na surlu usisavaju, a sprijeda ponovno izbacuju.’
Tom apokaliptičnom vizijom glavne junakinje počinje fantastična opera i nadrealistička farsa Madame Buffault Borisa Papandopula. Napisana je 1972. godine nakon čega je njezina partitura bila izgubljena pa ponovno pronađena prije nekoliko godina.
Madame Buffault je zapravo rezultat Papandopulovog prijateljstva s njemačkim scenografom i slikarom Paulom Struckom na čiji je simbolistički libreto Papandopulo napisao svoju vjerojatno najradikalniju operu.
Protkana finim humorom koji povremeno prerasta u ironiju, opera oslikava sve ludosti ondašnjih i današnjih dana: nadrealizam, avangardu, revoluciju, suvremenu umjetnost kao snobizam, terorizam, pohlepu, samoljublje, okrutnost i laž korporativnog kapitalizma i njegove kako tehnološke inovacije, tako i demokratske predstave za javnost.
Obiluje raznim glazbenim stilovima, od natruha jazza i aleatorike do romantičnih aluzija na doba velike opere.
Na projektu su radile četiri sastavnice Sveučilišta u Zagrebu (Akademija dramske umjetnosti, Muzička akademija, Akademija likovnih umjetnosti i Tekstilno-tehnološki fakultet) u suradnji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu, a na pozornici okuplja više od 250 studenata.
Režiju Papandopulove nikad do sad postavljene nadrealistične farse potpisuje Dora Ruždjak Podolski, a izvedbom će ravnati maestro Mladen Tarbuk koji je istaknuo kako je riječ o kratkom djelu koje traje svega 55 minuta, ali sadrži nota 'kao jedan Parsifal' (Richarda Wagnera, koji traje pet sati).
