Ne bi li se, kao i mnogu drugi hrvatski gradovi, uopće mogao kandidirati za titulu Europske prijestolnice kulture, Grad Split doslovno je u zadnji čas iznjedrio prijedlog Strategije kulture ili kulturne strategije (kako vam drago) za iduće desetljeće.
Dokument koji možete i sami proučiti ovdje, nastao je pod vrlo čudnim okolnostima i daleko od očiju javnosti, a odmah po objavi izazvao je burne reakcije kako splitske tako i šire domaće javnosti.
Detaljnu analizu istog donosimo iz pera Hrvoja Cokarića, jednog od ključnh ljudi splitske nezavisne scene i glavnog zagovarača revitalizacije splitskog Doma mladih. No, prije nego li vas prepustimo njegovim komentarima, skrećemo vam pažnju na naslovnu ilustraciju, a koja grafički prikazuje učestalost najčešće korištenih pojmova u splitskoj Strategiji.
***
Prijedlog Kulturne strategije Grada Splita ili kako je Grad odlučio konačno uništiti nezavisnu kulturnu scenu
- Dugo čekanje ili razbijene iluzije
Čekali smo dugo da se strategija pojavi i tako mi svega dočekali smo i više nego što smo tražili. Strategija ima nešto više od 250 strana i prema tvrdnjama savjenika Igora Bakovića na njoj je surađivalo fantastičnih 150 organizacija i 70 pojedinaca, a u ovome tekstu pokušat ćemo sumirati što Prijedlog strategije donosi nezavisnoj kulturnoj sceni Grada Splita. Čitajući tekst Prijedloga, ono što odmah na početku upada u oči jest konstantno spominjanje „kulturalne paradigme“ kao faktora u svakoj komponenti napisane strategije.
Razjasnimo, dakle, prvo taj pojam široj kulturnoj javnosti. Paradigma je znanstveni termin koji označava skup osnovnih pretpostavki ili pravila koje uzimamo zdravo za gotovo u cilju poimanja stvarnosti i njenih fenomena. Paradigma stvara mentalni filter kroz koji um propušta samo one informacije koje mu se uklapaju u postojeću sliku svijeta. Autoriteti su oni koji nameću paradigme, a pojam se koristi u znanosti za opisivanje različitih koncepata. Tako premda se u tekstu kulturne strategije koristi najčešče fraza „kulturalna paradigma“, ovim dokumentom zapravo imamo priliku dobiti uvid u institucionalnu paradigmu koja se nameće kao jedini filter kroz koji se sagledava trenutni splitski kulturni trenutak. U navedenom dokumentu već na početku analize trenutnog stanja u kulturi zaključuje da se najveći dio izdvajanja za kulturu troši na „hladni pogon“ (94.77 %). No, pri tom se lukavo u isti koš stavljaju nezavisna scena i kulturne institucije, premda u praksi dionici nezavisne kulture u pravilu preko 90% sredstava troše na programe, dok je praksa glomaznog hladnog pogona rezervirana isključivo za kulturne institucije. Tvorci dokumenta u nastavku nas promptno uvjeravaju kako će se nezavisna scena „poticati“ ( ne navode kojim mjerama) da koristi više vanproračunskih sredstava, čak i preporučuju oslanjanje na određene županijske, nacionalne i EU fondove. Drugim riječima nezavisnoj kulturi se poručuje – skinite nam se s vrata.
Teoretski, kao i većina sudionika nezavisne scene podržavam njeno osamostaljivanje u smislu diverzifikacije financiranja, ali ta njihova „ideja“ pati od više ozbiljnih problema. Najozbiljniji problem činjenica je da svi ozbiljniji nacionalni i EU fondovi kao preduvjet za prijavu zahtijevaju stabilno i stalno financiranje aplikanata od strane lokalne zajednice, a ovim se nacrtom to nigdje ne navodi kao akcijski plan. Umjesto toga navodi se samo činjenica da će proračunska sredstva biti smanjena i navodi se genijalna preporuka koju moram citirati: „bolje korištenje vlastitih sredstava u smislu razvojnih projekata i djelomičnog održavanja hladnog pogona etabliranih ustanova iz vlastitih sredstava“. Dakle, nezavisnom sektoru koji ionako ima mizerna infrastrukturna i financijska sredstva preporučuje se da ih bolje iskoristi i pomogne „etabliranim“ ustanovama. Riječ je o ideji koja bi - da nije monstruozna - bila vraški smiješna (trenutni omjer financiranja nezavisne i institucionalne kulture u Splitu je 1 : 25 ). U daljnoj analizi stanja navode se još neki podatci koje uglavnom svi znamo, ali ih je dobro ponoviti. Recimo, iz grafova priloženih u tekstu Prijedloga je očito da već godinama ulaganja u hladni pogon i broj zaposlenih u kulturnim institucijama raste, dok se količina sredstava koja se ulažu u programe smanjuju. Pisci dokumenta ne navode nikakav akcijski plan za promjenu postojećeg stanja, navodi se samo da će financiranje kulture od strane Grada Splita rasti do 2020. po stopi od 1% godišnje, te da će se (ničim argumentirano) u navedenom periodu znatno povećati financiranje gradske kulture od strane županije, države i EU-a. Konačni bi rezultat, prema tome, trebao biti omjer hladnog pogona i financiranja programa od 70:30 (opet ničim argumentirano). Analizirajući postojeće grafove te realnu situaciju (uz napomenu da se u tekstu eksplicitno navodi da se broj zaposlenih u institucijama svakako neće smanjivati već da postoji potreba za dodatnim zapošljavanjem u istima) i činjenicu da do sada od strane gradske uprave nije došlo do nikakvog povlačenja EU fondova, zdrav razum nam nalaže da prihvatimo činjenicu da su napravljene projekcije potpuno nerealne te da će doći do dodatnog povećavanja jaza u financiranju između institucionalne i nezavisne scene.
U tekstu se nadalje još nekoliko puta navodi floskula da će se osigurati uvjeti za ravnomjerno razvijanje institucijalne i nezavisne scene, premda se ne navodi ni jedna konkretna mjera kojom će se to osigurati. U poglavlju koje se bavi temeljnim odrednicama kulturalne politike Grada Splita ne navodi se niti jedan konkretan mjerljivi kriterij za odabir programa od interesa za navedeno razdoblje, već niz poopćenih odrednica koje ne govore apsolutno ništa. Analizirajući tekst Prijedloga kulturne strategije primjetio sam da se katkad govori o odnosima između nezavisne i institucionalne kulture, a nekad između alternativne i institucionalne kulture. Na prvi pogled činilo se da se radi o tipfeleru, ali detaljnijom analizom teksta i trenutnog stanja pokazalo se da to niti izbliza nije tako, što nas dovodi do idućeg poglavlja koje glasi:
- Što je po viđenju Grada Splita nezavisna kultura ili koji ce nam k. to uopće?
U cjelokupnom tekstu više je nelogičnosti i nejasnoća vezanih pojam nezavisne scene te prezentiranja iste u Prijedlogu kulturne strategije. Čak i prosječnom čitatelju za oko zapinje nekoliko činjenica; primjetan je veliki nesrazmjer u prezentiranju određenih organizacija nezavisne scene te nedostatak bilo kakve sistematizacije u prezentiranju istih (npr. po broju stranica posvećenih nezavisnim organizacijama u Prijedlogu strategije ubjedljivo prednjače Kurs, Književni krug, čak i neke potpuno nove, građanskoj i stručnoj javnosti nepoznate organizacije kao što je „art more“?). U prezentaciji Platforme Doma mladih fokus se stavlja na nekoliko udruga (Pozitivna sila, KUU Romb, Iks festival), što je po mome osobnom mišljenju napravljeno namjerno kako bi se potaklo rivalstvo među udrugama PDM-a te usporilo jednu bitnu inicijativu; u cijelom Prijedlogu strategije nejasno je smatraju li se obrazovne ustanove (srednje i glazbene škole i sveučilišta) dijelom nezavisne scene ili institucionalne; ogroman broj proturiječnosti i neistina u SWAT analizama koje su izradila vijeća u kulturi; te specijalno poglavlje 3.8.5 – nezavisna scena, sa jednim jedinim navedenim subjektom – „Playdrama“.
Kako se poslijednjih dvadeset godina osobno bavim produkcijom suvremenog kazališta u ovom gradu, zadržat ćemo se malo na ovoj temi kako bi čitateljima kroz ovaj primjer približili viziju i praksu „nezavisne“ scene u Splitu koja ima slične kriterije u svim vijećima a ne samo u glazbeno-scenskom. Isprva sam mislio da se radi o (još jednom) „lapsusu“ ili copy-paste grešci, međutim analizirajući rezultate ovogošnjeg natječaja za javne potrebe u kulturi Grada Splita, stvari i najpovršnijem promatraču postaju kristalno jasne. Naime, analizom ovogodišnjih rezultata natječaja za javne potrebe u kulturi (omjeri su jako slični i prethodnih godina) za segment „nezavisnih“ dramskih produkcija izdvojeno je 178 000 kn i podjeljeno je u sljedećim omjerima; „Playdrama“ – 88% , „Albaluna“ – 7.8%, „Licem u lice“- 4.2%. Iz navedenih podataka prilično je jasno da se u „poglavlju 3.8.5“ ne radi o „lapsusu“ nego o prilično realističnom planiranju.
No, uđimo za trenutak dublje u materiju i razjasnimo čitateljima o kakvim se zaista predstavnicima „nezavisne“ scene radi u navedenom umjetničkom uzorku. „Licem u lice“ privatno je kazalište obitelji Glavina, osnovano je za vrijeme dok je Ratko Glavina bio direktor Gradskog kazališta lutaka – Split. Navedeni gospodin osumnjičen je da je u vrijeme osnivanja svog privatnog kazališta oštetio GKL-Split za višemiljunski iznos. Na sudu mu je pravomoćno dokazano i sudskom presudom naloženo vraćanje 600.000 kn, kako mu sud ne bi blokirao i oduzeo imovinu kazališta „Licem u lice“ (koje je evidentno utemeljeno otuđenim sredstvima). Potom Glavina gasi kazalište „Licem u lice„ te osniva umjetničku organizaciju „Licem u lice“. Obje organizacije čitavo vrijeme postojanja i dalje se financiraju iz gradskog proračuna, kako na osnovi javnih natječaja, tako i direktnim financiranjem, zaključkom gradonačelnika. Kao dodatak ovoj simpatičnoj anegdoti, bitno je i dodati da je navedeni lukavac Ratko Glavina ujedno i dobitnik Nagrade Grada Splita za životno djelo, što nam svakako može pomoći u lakšem definiranju smjera kojim „nezavisna“ scena Grada Splita treba kročiti. Drugi od od tri ovogodišnja „nezavisna“ kazališna asa jest „Albaluna“. Suosnivač kazališta i redatelj dva ovogodišnja projekta tog kazališta jest Goran Golovko - trenutni intedant HNK Split, institucije koja potroši najveći postotak godišnjeg budžeta za kulturu grada Splita (oko 50 %).
Treći i najznačajniji „nezavisni“ kazališni as jest „Playdrama“. Taj - u nacrtu strategije jedini nezavisni kulturni čimbenik vrijedan spomena - potpuno oslikava raznolikost splitske „nezavisne“ kazališne scene. Naime ranije navedeni aktualni intedant HNK Split režira također i predstave u kazalištu „Playdrama“, a predstave u tom „nezavisnom“ kazalištu režira i u njima glumi također i trenutni direktor drame HNK Trpimir Jurkić. Osim toga, u „Playdrami“ režira također i Nenni Delmestre, koja je inače stalno zaposlena kao redatelj u HNK-Split te je ujedno i članica Vijeća u kulturi koje već godinama obilato financira rad navedene „nezavisne“ organizacije (zgodno je ovdje dodati podatak da je HNK Split jedina kazališna institucija u Hrvatskoj koja ima stalno zaposlenog redatelja, naime sve ostale kazališne institucije zbog ušteda su napustile takvu praksu). Većina ostalih suradnika u gotovo svim projektima „Playdrame“ jesu povremeno ili stalno zaposleni izvođači u HNK Split. Kao šlag na kraju, ne možemo preskočiti činjenicu da je - uz Elvisa Bošnjaka, bivšeg zaposlenika HNK Split - suosnivačica“Playdrame“ i Lina Vengoechea koja već godinama povremeno u HNK Split radi scenografiju ili (skupo naplaćeni) odabir glazbe za dramske predstave, a s ranije navedenom Nenni Delmestre dijeli - zajedničko kućanstvo.
Čak i autistični promatrač, neupućen u lokalnu kazališnu scenu vidi da Grad Split, što se shvaćanja nezavisne kulture tiče, ima u najmanju ruku čudne kriterije. Da se izrazim jezikom pisaca kulturne strategije, stvorila se jedna kulturna paradigma koja u potpunosti favorizira institucije naspram nezavisne scene, odnosno nameće se „konačno rješenje“ bazirano na na potpunoj marginalizaciji one kulture, koja se u nekim sredinama - manje ruralnim od Splita - naziva nezavisna ili nova kultura. U ostalim područjima nezavisne umjetničke scene situacija je slična, ali o tome detaljnije u nekom od idućih tekstova.
Na ovome mjestu spomenuo bih još dva bitna subjekta koja se spominju u kulturnoj strategiji, a ocrtavaju odnos gradskih vlasti prema nezavisnoj sceni. Naime u dijelu strategije vezanom za mapiranje nezavisnih organizacija koje su za Grad Split od posebnog interesa, navode se dvije organizacije koje svakako jesu od iznimnog značaja za kulturu grada. To su „Društvo Marjan“ i HULU-Split. Na primjeru trenutačnog odnosa aktualne gradske vlasti prema navedenim subjektima jasno se može definirati raskorak nerealne strategije i realnog stanja na kulturnoj sceni. Činjenica je, da bi po naputku pisaca ove strategije u smislu većeg oslanjanja sudionika nezavisne scene na EU fondove, ove dvije organizacije bile jedne od rijetkih koje samostalno mogu aplicirati na navedene fondove, dok u praksi sam Grad Split trenutno pokušava minorizirati, ili da budem precizniji nasilno ugasiti obje udruge. Tako su recimo „Društvu Marjan“, nakon što je dvoje članova društva; Duška Boban i Srđan Marinić izrazilo neslaganje sa radom ustanove „Park šuma Marjan“ dok su bili članovi upravnog odbora navedene ustanove , usred tekuće kalendarske godine od strane Grada oduzeta sredstva za rad bez izgledne situacije da se financiranje udruge nastavi u budućnosti. Tim činom je udruzi ujedno onemogućeno apliciranje na EU fondove. U slučaju HULU - Split situacija je slična. Premda se ovdje radi u osnovi o strukovnoj udruzi likovnih umjetnika, kroz svoj dugogodišnji rad udruga se profilirala u suvremenu organizaciju koja producira regionalne i međunarodne likovne manifestacije visokih umjetničkih vrijednosti. Udruga se godinama samofinacirala gospodarenjem Dioklecijanovim podrumima, a istovremeno je dvije trećine prihoda uplaćivala u gradski proračun te stvorila tim stalno zaposlenih profesionalaca i vlastitu tehničku infrastrukturu za produkciju suvremene likovne umjetnosti.
Djelatnici Grada Splita su pod okriljem noći - a bez pravovaljanog raskida ugovora - izbacili udrugu iz Dioklecijanovih podruma te iste dodjelili na gospodarenje instituciji „Muzej grada Splita“. Udruzi nisu odobrena nikakva sredstva za nastavak rada u tekućoj godini te joj se uz to naplaćuje najam za preostale prostore koje udruga koristi. Svakako ovdje treba dodati činjenicu da HULU Split ima 350 članova od kojih je veliki broj internacionalno priznat i poznat. U isto se vrijeme u Prijedlogu strategije većinu primjera manifestacija koje bi trebale činiti podlogu za Europsku Prijestolnicu Kulture (recimo projekt svjetlosnih instalacija) planira izvesti gostovanjem stranih likovnih umjetnika, dok se suradnja sa lokalnom strukovnom udrugom niti ne spominje. Također, za razliku od drugih gradova - koji su vizualna i druga umjetnička rješenja bitna za aplikaciju na EPK realizirali teko da putem javnih natječaja aktiviraju lokalnu umjetničku scenu - Split se odlučio takve stvari realizirati direktnim pogodbama, bez sudjelovanja lokalne stručne javnosti. Svi navedeni primjeri jasno ocrtavaju potpuni nesrazmjer bajkovite strategije u odnosu na realno stanje na terenu, kao što nam jasno daju do znanja kakav je planirani odnos vlasti prema nezavisnoj kulturnoj sceni Grada Splita. Istovremeno nam daju uvid i u jako „sumnjivu“ definiciju nezavisne kulture koja se ovim dokumentom pokušava progurati. Dakle, možemo zaključiti da je - po osnovnim smjernicama Prijedloga kulturne strategije Grada Splita - institucionalna kultura zapravo i nezavisna. Istovremeno se ono što se u sredinama manje ruralnim od Splita naziva nezavisnom kulturom, u viziji tvoraca ovog dokumenta naziva alternativom. Zapravo, bilo bi bolje da to više i ne spominjemo te da se nadamo da do usvajanja ovakvog dokumenta neće ni doći.
(nastavit će se)