Naslovnica > VIJESTI > DRAMA > Kazališna publika postaje sve gluplja?

Kazališna publika postaje sve gluplja?

Je li naslovna teza nekolicine britanskih kazališnih veterana teška uvreda ili još teža istina? Pridružite se raspravi.
Share on facebook
Share on twitter

"Kazališna publika više nije inteligentna kao što je bila, pa West End ‘poglupljuje’ ne bi li se spustio na nivo koji gledatelji razumiju."

Iza ove smjele izjave stoje dvije britanske glumačke veteranke Janet Suzman i Patricia Hodge, koje su se tako nadovezale na nedavnu, jednako ogorčenu izjavu dramatičara Toma Stopparda da je prisiljen pojednostavljivati svoje tekstove.

Suzman je za ovu situaciju okrivila obrazovni sustav nazvavši ga ‘jadnim’ jer stvara generacije bez opće kulture i šireg znanja: ‘Ljudi više ne razumiju reference, književne i povijesne. Obrazovanje im nije toliko široko i generalno njihova sposobnost da se i prisjete nečeg naučenog je minimalna.’

Hogde se nadovezala kako poplava mjuzikala na West Endu dokazuje da publiku sve manje zanimaju ozbiljne drame: ‘Što radimo? Kazališta uglavnom igraju mjuzikle. Koncentracija publike više nije ista, nisu više upućeni u jezik teatra kao što su nekad bili.’

Glumice su samo potvrdile ono na što je nedavno upozorio i Tom Stoppard, dramski pisac i dobitnik brojnih nagrada, od Oscara do nekoliko Tonyja i Oliviera. Priznao je da morao naknadno prerađivati svoj novi tekst za National Theatre, The Hard Problem, jer je na otvorenim probama bilo jasno da publika ne razumije reference i aluzije u njegovim šalama. ‘Tako se na kraju, malo pomalo, do četvrte otvorene probe publika uspjela povezati s tekstom’, rekao je Stoppard i dodao: ‘Moram reći da sam bio posve u krivu kad sam pretpostavio da će publika sve razumjeti i to me zbilja ljuti.’

Naveo je za primjer kako se u jednoj od prethodnih drama referirao na Goneril, kćerku kralja Leara, no referenca je mimoišla publiku. ‘1974. godine svi u publici bi znali tko je Goneril i smijali bi se. Oko 1990, kad je predstava ponovno postavljena, možda je polovica ljudi u publici znala.’

Problema kazališne publike dotaknuo se i Michael Kahn, američki kazališni redatelj i profesor drame na poznatoj umjetničkoj školi Julliard u New Yorku, u intervju 2002. objavljenom u knjizi ‘Upstaged: Making Theatre in the Media Age’, urednice Anne Nicholson Weber, usporedivši kazalište u vremenu prije i poslije pojave televizije. Po njegovom se mišljenju upravo zbog televizije, popularnih serija i filmova, promijenilo i dramsko pisanje koje danas također teži popularnosti. Smatra da kazališta puno više pažnje obraćaju na produkciju, specijalne efekte, spektakl kako bi se ‘natjecala’ s filmom. Predstave bi, kako kaže, i trebale po nečemu biti posebne makar to značilo i manje publike: ‘Možda to više nije tako popularan oblik umjetnosti kao što je bio prije 50 godina, prije televizije. Možda se stvori ‘kazalište budućnosti’ koje će uključivati manje teatre za ne tako brojnu publiku, ali publiku koja traži upravo to.’

Jesu li citirani britanski kazališni veterani samo izrekli ono što većina misli ili su pak previdjeli cijeli niz varijabli, kao što je dostupnost kazališnih ulaznica, povećana ponuda, promjena referentne razine i još puno toga, pitanje je na koje nas zanima i vaše mišljenje, pa ga očekujemo u komentarima...

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI