Drama Ive Vojnovića Ekvinocijo prikazana je prvi put u Kraljevskom Hrvatskom kazalištu u Zagrebu, 30. listopada godine 1895.
Sastoji se od četiri prikaze (čina), a u središtu joj je pažnje život ljudi "maloga pristaništa dubrovačkoga primorja". Ive Ledinić je meštar - brodograditelj, kojega je podizala udovica Jele. Jele je siromašna, a svojim je životom zaslužila poštovanje svojih sugrađana i nadimak "Sveta".
Sin joj je odan, i zbog majke ne želi prihvatiti dobro plaćenu ponudu za odlazak u inozemstvo. Ive je zaljubljen u Anicu, kćerku bogatoga kapetana Frane Dražića, koju otac želi udati za bogataša Nika Marinovića. Niko je došao iz Amerike, gdje se obogatio na muci i smrti dubrovačkih mladića koji su ostavili živote na njegovim brodovima i rudnicima, a sada želi oženiti mladu djevojku u starom kraju. Niku traži Ivina majka Jele, koja ga podsjeća na njihovu ljubav prije no što je otišao u Ameriku, a iz koje se rodio Ive. Porijeklo svoga sina Jele je krila sve godine, predstavljajući se udovicom, a sada je od Nike zatražila da je oženi zbog njihovoga sina. Niko je grubo odbija, a Jele mu, gubeći iluzije, kaže da joj više ne staje na put.
Ive, nesretan zbog Anice, želi se osvetiti Marinoviću, a prigoda za to pruža mu se kada, tijekom ekvinocijalne oluje, Niko dolazi tražiti njegovu pomoć da spasi svoj brod u luci. Uplašena zbog jarosti svoga sina, Jele mu priznaje da mu je Niko otac, a Ive, zgrožen, napušta majku i odlazi. Jele se moli za sve mornare u oluji i za svojega sina, a Ive joj se vraća i pada u zagrljaj.
U idućoj prikazi, Ive se odlučuje otići u Ameriku i to Nikinim brodom, te traži kartu i za majku. Uz pomoć "postijerice" Mare i Jele, Anica odlučuje poći prerušena s Ivom u Ameriku. Nakon što je brod otplovio, Jele to pred crkvom otkriva Niki, koji prijeti da će joj sina zbog otmice djevojke vratiti u lancima. Užasnuta, Jele pomračene svijesti, ubija Niku. Prema tradiciji, u taj dan - dan Božijeg suda - sudi okupljeni narod, kojemu Jela otkriva svu svoju muku - porijeklo svojega sina, Nikino ponašanje, i njegove prijetnje. Sud je oslobađa krivice, ali na pitanje svećenika može li "tijem rukama što su zaklale Nika... zagrlit mu sina" Jele odgovara niječno. Svjesna da više neće vidjeti svojega sina, Jele na hridini vidjevši brod koji je sretno otplovio, pada mrtva.
Sam je Vojnović (1895.) dao poticaj za uglazbljenje svoje drame te je zapisao: "Prepuštam geniju skladatelja da prenese u pozorište svu tajnu ekvinocijalne oluje. Iz nje izvire ova drama, a opet, u njoj nalazi ona svoj simbolički smisao. Ko će bolje nego muzika oživjeti divlju, veličajnu poeziju borbe između života i smrti, bilo u naravi, bilo u izmučenoj duši?"
Vojnovićev naputak slijedili su libretist Tomislav Prpić i skladatelj Ivan Brkanović te je tako 1945. godine nastala operu Ekvinocij, praizvedena 1950. u zagrebačkom HNK.
Glazbeni kritičari i teoretičari o njoj su zapisali kako je jedno od rijetkih djela u cjelokupnoj hrvatskoj opernoj literaturi koje se može smatrati relevantnima i izvan usko nacionalnih okvira.
Kako navodi Trpimir Matasović: "Premda se po nekoj periodizacijskoj inerciji Brkanovića obično svrstava u predstavnike takozvanog "nacionalnog stila", on se od svojih suvremenika izdvaja unošenjem ekspresionističkih elemenata u svoje partiture. No, kako ističe Bareza, ovaj skladatelj i inače njeguje za međuratno razdoblje prilično neuobičajen pristup folkloru. On, naime, ne koristi folklor niti na razini doslovnih citata, niti kao puki koloristički element, nego, umjesto toga, čitav njegov skladateljski izričaj proizlazi iz reinterpretacije arhetipskih motivičkih elemenata tradicijske glazbe. Na taj način, Brkanović je zapravo prilično blizak Leošu Janačeku ili Beli Bartoku, skladateljima čiji je pristup folkloru već odavno privukla pozornost i izvan okvira Češke, odnosno Mađarske."
A upravo će maestro Bareza ravnati novom produkcijom Ekvinocija, koju kao premijerni naslov u svoj repertoar u sezoni 2014/2015 uvrštava HNK Zagreb.
Režija je povjerena gostu iz Slovenije - Igoru Pisonu.