Dramski tekst Miroslava Krleže prvi je put tiskan kao Cristoval Colon u knjizi Hrvatska rapsodija (Zagreb 1918), zajedno s istoimenim tekstom i Kraljevom. Pripremajući Sabrana djela 1923, Krleža ga je kanio tiskati u knjizi/ciklusu Gigantomahia, zajedno s jednočinkom Michelangelo Buonarroti i nenapisanim tekstom o Goyi; 1927. spomenuo ga je kao jednu od drama iz dijelom realizirana ciklusa o »pet giganata« (Isus, Michelangelo, Kolumbo, Kant, Goya), a 1933. novu varijantu teksta, pod naslovom Kristofor Kolumbo, koji naslov otada nije mijenjao, uvrstio je u knjigu Legende. Drama je praizvedena tek 5. listopada 1955. u Beogradskom dramskom pozorištu, u režiji Minje Dedića, s Ljubom Tadićem kao Admiralom.
Priča je to o posljednjoj olujnoj noći prije otkrića novog kopna prema kojem plovi admiralska lađa Santa Marija.
Kako piše Krležijana:
"Prvu varijantu ove jednočinke Krleža je, kako navodi u polemici s Josipom Bachom, predao na izvođenje u HNK u proljeće 1918. Tekst je odbijen »kao neizvediv«, ali ga je Bach »istaknuo na repertoar« za sezonu 1918/19, »znajući dobro da ga neće izneti«. Bach je, prebacujući odgovornost za neizvođenje teksta na Krležu i njegova scenografa Ljubu Babića, odvratio kako im je već 1918. »stavio na raspoloženje pozornicu i sve članove drame za Cristovala Colona«, ali se oni time nisu »poslužili«; Bachovu su ponudu, međutim, ocijenili neiskrenom i Krleža (»Sva su obećanja gosp. Bacha tokom nebrojenih razgovora bile samo puke reči«) i Babić (»nije istina, da se mi nismo poslužili ponudom gospodina Bacha, već je ta njegova ponuda bila neiskrena i lažna fraza, kao što je i svako pozivanje na tu frazu neiskreno i lažno«)."
Tu neizvedivu dramu u kultnu je produkciju Dubrovačkjih ljetnih igara (za koju je posebno izgrađeni i brod!) davne 1973. pretvorio Georgij Paro, dok je u sezoni 2014/2015 na scenu ZKM postavljaju redatelj Rene Medvešek i dramaturginja Jelena Kovačić.
Potonja je o predstavi zapisala:
"Ta tzv. tragedija genija u kojoj je vizionarstvo pojedinca suprotstavljeno koristoljublju, okrutnosti, ludilu i smrtnom strahu mase, u kojoj je furiozan, ekstatičan ritam kolektiva kontrapunktiran zanesenom, utišanom pojavom Admirala pokušava odgovoriti upravo na pitanje: „Kamo?”, koje je danas jednako aktualno kao i, sada već davne, 1917.
U posljednjih sto godina granice unutar kojih živimo nekoliko su se puta mijenjale, Zemlja je strpljivo trpjela sve naše revolucije kao da nam zaista vjeruje dok tvrdimo da znamo odgovor na pitanje „Kamo?”. Danas, kada živimo deklarativnu ujedinjenost Europe, ali istodobno svjedočimo rasape koji tu istu ujedinjenost svakodnevno urušavaju, odgovor na pitanje „Kamo?” kao da je nemoguć...
U riječima Krležina Kolumba možda je moguće potražiti odgovore na ta pitanja. Revolucija na koju on poziva revolucija je duha koja nas možda može uputiti „kamo”. Kolumbo je „pijan od zvijezda”, njegov pogled nije usmjeren prema Kopnu, nego u Nepovrat i jedino u što može biti siguran neizvjesnost je plovidbe. Novo koje priželjkuje nalazi se u nekim drugim sferama, gdje demagoške fraze i političke racionalizacije nemaju nikakvu snagu. U takvoj potrazi Novo nije plijen, u njoj se ne misli u kružnicama u kojima se sve vraća, nego u tangentama, u njoj se na putovanje otiskujemo sami. „Tu se radi o tome da se ustrajano i postojano plovi i leti sveudilj dalje i više!” Tu se ne smije „zaustaviti ni na trenutak”!"
