Login za korisnike

Danse macabre

Jedan od najuspješnijih domaćih plesača i koreografa, Staša Zurovac, nakon pune četiri godine vraća se na scenu svoje nekoć matične kuće, ali da bi na njoj – koreografirao.

***

Nakon četiri godine pauze, Staša Zurovac vraća se na scenu HNK u Zagrebu, no ne kao plesač već koreograf. Nekoć brojnim nagradama ovjenčan prvak zagrebačkog Baleta, Zurovac je već godinama ravnatelj onog riječkog. Istovremeno, gradio je i zavidnu koreografsku karijeru, pa od autorskog debija na sceni HNK davne 1996. (duet New Beginning) danas u biografiji ima 12 vlastitih koreografija, od kojih su većina cjelovečernji, nagrađivani, baleti.

Za svoju, nekoć matičnu kuću, Zurovac nije koreografirao od 2003. i premijere Cirkus primitif baleta, koji je u međuvremenu ponovno postavio na riječkoj sceni. Tamo se pak poslijednja njegova koreografska premijera, hvaljeni 'Romeo i Julija', zbila u studenom 2007.

Koreograf osebujnog i prepoznatljivog stila, Zurovac svoju novu predstavu postavlja na samo za ovu priliku napisanu glazbu Marijana Nećaka, a umjesto klasične najave 'Danse macabre' predstavlja slijedećim tekstom:

Trčao je bez daha, bježao kao lavina, progonjen od svoje sudbine, izbjegavajući opasne zamke Nečastivoga koji ga je mamio…

Bježeći tako, naišao je na devet obješenih djevica koje su plakale nad svojom tužnom sudbinom cijedeći suze iz svojih haljina. Ono što On nikada neće saznati je to da je među njima bila i Ona koju je pobožno sklapao u svojim snovima, od raznih dijelova, komad po komad. Nije ju vidio. Pobjegao je. Nije se ni osvrnuo.

Smrt je izgledala zastrašujuće u svojoj bjelini. U trenutku kad ju je ugledao, proždirala je istu onu djevojčicu koju Adem i Hava nisu nikada imali i zbog koje se njihova ljubav pretvorila u pakao. Imao je osjećaj da bježi cijeli život.

Bježao je još od trenutka kada je prvi put udahnuo zrak, još od onda kada su ga napravili od blata i vode, zazivajući Božje ime i mantrajući svete slogove. Njezina slika ostala je samo kao mutno sjećanje, san…..

Ugledao ju je još jedan put, samo na trenutak, iako su zapravo stoljeća bila među njima. Skupljala je suze u svojim tužnim očima, nadajući se kako će ga smrt ipak nekako zaobići. Ali nije. Ta objesna kučka kosila je sve pred sobom, ostavljajući pustoš, svirepo štedeći samo one koji su željeli umrijeti. Među njima i ludu princezu koja je uzalud stajala na vratima i nekog čekala… Ni u snovima nije imao mira. Bježao je pred lovcima na snove koji su nepogrešivo pratili njegov trag kako bi ulovili i prodali dio njegova sna za svoj život.

Bježao je i bježao dok se nije umorio shvativši koliko mora biti velika i jaka njegova vjera, vjera u to da toliko traženje i bježanje ima nekoga smisla i kako ipak postoji neki plan zbog kojega umiremo toliko puta, a da se nikada i ne sretnemo.


  • Na zalost, ova predstava nije na nivou predhodnih njegovih projekata! Preduge projekcije na pocetku i na kraju predstave zamorne su, s idejom koju odmah shvatis ali nista se ne odvija dalje 10 min! Odmah se namece dojam da ispunjavaju neku prazninu zbog nedostatka ideja. Premalo smo vidjeli plesa u kojem je Zurovac najbolji. Koreografija sama po sebi mi se svidjela ali plesaci evidentno nisu bili najbolje uvjezbani! To je posebno bilo vidljivo u ansambl scenama ali i u duetima, nasi solisti kao da plesu samo rukama i nogama s potpuno negibljivim trupom!

Odgovori