Login za korisnike

Mali mi je ovaj grob

“Istorija i sudbina su neumoljive za Balkance, privezuju nas za grobove i uspomene, stalno nas dovode u nacionalnu nužnost i dužnost da preispitujemo svoje pozicije.”, tako svoju produkciju novog teksta Biljane Srbljanović najavljuje redatelj DIno Mustafić.

***

U sklopu paneuropskog obilježavanja Stogodišnjice Prvog svjetskog rata, bečki je Schauspielhaus od Biljane Srbljanović  naručio tekst o događaju koji se smatra povodom tog krvavog sukoba – atentatu Gavrila Principa na Franju Ferdinanda, austro-ugarskog prijestolonasljednika i njegovu suprugu, groficu Sofiju.

Rezultat je drama Princip (mali mi je ovaj grob) praizvedena u listopadu prošle godine u režiji Michała Zadara, a očemu smo vam detaljno pisali ovdje.

Isti je tekst u sklopu obilježavanja 25 godina postojanja BITEF teatra, premijerno izveden u regionalnoj koprodukciji  s Hartefaktom, Kamernim teatrom 55 iz Sarajeva, kazalištem Ulysses sa Brijuna i u suradnji sa brojnim partnerima iz cijele regije. Datum premijere nije odabran slučajno jer 11 godina ranje, tog dana ubijen srpski premijer Zoran Đinđić.

Službena kazališna najava kaže kako sam tekst, pa ni predstava, nisu smješteni u neko konkretno povijesno vrijeme, premda se referiraju na povijesne činjenice i događaje od atentata naovamo, uključujući i ubojstvo srpskog premijera Zorana Đinđića. Srbljanović se zapravo bavi pitanjem nacionalizma u suvremenoj Europi i onim što (kako sama kaže ‘svjesna kontroverznosti termina’) naziva ‘etikom’ terorizma.

Autoričina teza, s kojom se slaže i veliki broj povjesničara, jest da su velikosrpski nacionalisti, pripadnici organizacije Crna ruka iskoristili mladenački aktivizam i zanesenjaštvo pripadnika organizacije Mlada Bosna, pa tako i bosanskog Srbina Gavrila Principa, za nacionalističke ciljeve.

Princip je sam bio eksploatisan, on nije ni terorista ni heroj, on je zapravo poslednja žrtva svoje revolucije. U tom smislu je i sama revolucionarna ideja, kao razorna i opasna za političke establišmente, morala biti transformisana, da bi mogla da bude ugušena. Sa početkom ratova devedesetih, najednom smo se setili nacionalnog porekla Principovih roditelja, u predvečerje klanice insistiralo se na samom činu ubistva, a ne na ideji revolucije kojoj je ubistvo, na veliku žalost i samog Principa, bilo sredstvo. Srpski i hrvatski nacionalisti i klerofašisti uvek su se bolje razumevali nego bilo ko drugi na ovim prostorima. Kada su jedni kidnapovali Principa, drugi su to dočekali sa aklamacijom, zadajući poslednji, smrtni udarac jugoslovenskoj ideji. Ideja jugoslovenstva je nekako banalizovana i time prokazana, a u svojoj suštini je bila revolucionarna i veoma napredna. U Mladoj Bosni prepoznajem se, pre svega, u političkim idejama i potrebi za aktivizmom, prepoznajem se i u naivnosti i tom plemenitom mladalačkom duhu. Ne zato šta sam sama mlada, već zato šta se osećam neodraslom. I dalje verujem da tajni tamburaški orkestar i školska skrivena udruženja mogu promeniti svet, to je ono šta me spaja sa tim naivnim mladićima i devojkama”, izjavila je Srbljanović.

Predstavu režira Dino Mustafić, koji o konceptu autorskog tima kaže:

Sve stavljamo u scenski okvir klaonice kao metafore ljudske sudbine, strahova i presuda Mladobosancima koji se nisu mirili sa zatecenim svijetom, zeljeli su da ga mijenjaju, sanjali su slobodu i slogu juznoslovenskih naroda. Ostajemo vjerni epohi u prvom dijelu predstave, osluskujemo ritam njihovog srca koje vjeruje u pravednu utopiju, ali nosi sa sobom i dilemu, sigurnost i sumnju, mir i iskusenje, naposljetku grijeh i kaznu za ucinjeno. Ovo nije niti politicka, niti istorijska drama, vec savremena, angazovana prema nasoj stvarnosti koju prepoznajemo. Njen umjetnicki jezik mora da postavlja i pitanja eticke prirode koja se pamte i uznemiravaju.

 


Odgovori