Izložba '100 godina slovenske likovne umjetnosti' nastala je pod vodstvom Mini teatra i slovenskog ogranka UNIMA-e, a u njezinoj realizaciji sudjelovala su slovenska lutkarska kazališta, Kazališni muzej Slovenije, Muzej novije povijesti SLovenije i Narodni muzej Slovenije. Organizatori posebno zahvaljuju Lutkarskom kazalištu Ljubljana iz čijeg je fundusa najveći dio od preko 200 lutaka ponajboljih slovenskih likovnjaka i tehnologa, nastalih u prošlom stoljeću.
Autori su izložbe Edi Majaron i Agata Freyer, a potonja je napisala i porpatni tekst za katalog izložbe, što ga u nastavku prenosimo u cijelosti uz djelomični virtualni pregled na fotografijama Janine Zagar.
***
Malo je osviještenih likovnih umjetnika koji znaju da se kod stvaranja lutaka radi o posebnoj grani likovne umjetnosti – o cjelovitom likovnom umjetničkom djelu u pokretu, prostoru i vremenu, pa za lutkarsku predstavu likovni umjetnik stvara sve nastupajuće „osobe“ – lutke po svojoj zamisli, postavlja ih u odgovarajući prostor, a lik i prostor stvaraju međusobni dojam harmonije ili suprotnosti.
Likovna dramaturgija je kompleksna likovna vrsta koja zahtijeva od stvaratelja opće znanje likovnih zakonitosti, poznavanje biti kazališne kostimografije i scenografije, a on prije svega mora razumjeti bit kazališta lutaka, koje nikako nije umanjena forma „velike scene“, već ima svoje zakonitosti nadrealnog, iznenađujućeg, i zahtijeva prostornu izvodljivost.
Likovni umjetnik je glavni suradnik redatelja dok nastaje lutkarska predstava, oni zajedno donose odluke o najvažnijim elementima likovne stilizacije: o izboru lutkarske tehnike, materijalu, boji, obliku i proporciji u odnosu prema lutkaru-interpretatoru. Uz to je značajno da su svi elementi usklađeni u jedinstveni likovni jezik.
Lutka je metafora, znak za scensko biće, koje svojim likovnim elementima gledatelju sugerira razumijevanje svoje uloge u predstavi. Ona je idealni „glumac“ koji - dobro tehnološki realiziran – ne iznevjerava ideje stvaratelja, pa je u svemu odsjaj uobličene stvaralačke sposobnosti u harmoniji s racionalnim odlukama.
Osnovni izazov je redateljska ideja, što želi poručiti publici izabranom temom, dakle ŠTO I ZAŠTO, uz to još naravno, KOME. Na pitanje KAKO likovni umjetnik odgovara time što je lutka jasna i razumljiva: na skicama traži način stilizacije u osnovnim linijama i nijansama boja, pri čemu je izbor tehnologije značajan dio likovne dramaturgije, to je kostur svake lutkarske predstave.
Slovenski likovni umjetnici sa svojim osobnim „rukopisom“ rado su se odazvali na pozive redatelja za sudjelovanjem u stvaranju lutkarskih predstava. Više puta su sami realizirali svoje skice, po sugestijama tehnologa. Tehnolozi su znali savjetovati i one koji su se po prvi put susreli s likovnom dramaturgijom lutkarske predstave. Znanjem i kreativnošću oni su omogućili da lutke koje su nastale iz skica ožive na sceni. U Kazalištu lutaka Ljubljana prvi je bio Ciril Jagodič, koji je tehnološki osmislio originalnu marionetsku vodilicu - horizontalnu „ljubljansku vagu“. Njegovo djelo nastavlja Mitja Ritmanič. Među značajnim tehnolozima stvaraocima lutaka su i Anja Dolenc, Zdenko Majaron, skoro udomaćen u Sloveniji Ivica Bilek, Breda Varl, Branko Caserman, Slavko Rakuša, Jože Lašič, a među mlađima su Žiga Lebar i Zoran Srdić Janežič.
Izložba sadrži izbor lutaka najvažnijih slovenskih umjetnika koji su oblikovali lutke za slovenska kazališta lutaka od početka 20.stoljeća do danas.
Osnivač umjetničkog kazališta lutaka Milan Klemenčič (1875.-1957.) je bio slikar školovan u Europi i donio je u Sloveniju talijansku i njemačku tradiciju. Posvetio se marioneti venecijanskog modela. Naglašavao je da su lutkarske predstave njegove najznačajnije izložbe.
Dr Niko Kuret (1906.-1995.), naš poznati etnolog, pionir ručnih lutaka, tridesetih godina je umjesto „njemačkog“ Gašperčeka uveo na pozornicu ručnu lutku slovenskog junaka Pavlihe. Zalagao se za to da ručna lutka dođe u svaku školu, svaki dom.
Nikolaj Pirnat (1903.-1948.), kipar i slikar, nacrtao je više skica za marionete Partizanskog kazališta lutaka (Partizansko lutkovno gledališče), koje je oblikovao akademski kipar Lojze Lavrič (1914.-1954.).
Prvom razdoblju novog, profesionalnog Kazališta lutaka Ljubljana (Lutkovno gledališče Ljubljana) pod vodstvom redatelja Jože Pengova likovni izgled su dala tri značajna umjetnika kipara: Ajša Pengov (1913.-1983.), Mara Kraljeva (1909.-2011.) i Slavko Hočevar (1927.-1996.), koji su stvaranje posvjetili upravo kreiranju lutaka.
U tom razdoblju su za Kazalište lutaka Ljubljana skice za lutke ostvarili i naši najveći slikari: simbolist France Mihelič (1907.-1998.), ekspresionist Tone Kralj (1900.-1975.) i ilustratorica Marlenka Stupica (1927.).
Sedamdesetih godina 20. stoljeća lutke su oblikovali brojni vrhunski slikari i ilustratori: Tomaž Kržišnik (1943.), Kostja Gatnik (1945.), Eka Vogelnik ((1946.), Matjaž Šmit (1948.-2010.), Marjan Manček (1948.), Marija Lucija Stupica (1959.-2002.), Danijel Dešmar (1954.) i filmski redatelj Jaka Judnič. Među najistaknutijim slovenskim likovnim umjetnicima koji su dio svoga rada posvetili lutkarskoj umjetnosti su slikari Jože Ciuha (1924.) i Jože Tisnikar (1928.-1998.) i kipar Peter Černe (1931.-2012.).
Važan doprinos izuzetnoj vizualnosti slovenskih lutkarskih predstava dali su umjetnici koji su svoje stvaranje dobrim djelom posvetili upravo oblikovanju lutaka, i to ne samo u Sloveniji već su stvarali i u poznatim kazalištima lutaka u Europi: Agata Freyer (1945.), Breda Varl (1949.), Silvan Omerzu (1955.), Alojz Zorman Fojž (1952.) i Barbara Stupica.
Izložbu dopunjuju i lutke izuzetnih stvaratelja Igora Cvetka (1949.), Jasne Vastl (1971.) i Gregora Lorencija (1973.).
Akademska slikarica Agata Freyer Majaron
Prijevod sa slovenskog: Jadranka Krajina
Lektura: Boris B. Hrovat
