Login za korisnike

Grobnica za Borisa Davidoviča

Kiševo remek-djelo u režiji Ivice Buljana.

***

Grobnica za Borisa Davidoviča zbirka je od sedam kratkih priča Danila Kiša napisana 1976. Priče se temelje na stvarnim povijesnim događajima i bave se temama političke represije, izdaje i ubojstava u Istočnoj Europi tijekom prve polovice 20. stoljeća (osim priče Psi i knjige koja se zbiva u Francuskoj 14. stoljeća). Nekolicina priča napisana je kao fikcionalne biografije u kojima se glavni junak susreće sa stvarnim povijesnim ličnostima. 

Knjiga koju su remek-djelom nazivali brojni veliki pisci, poput Brodskog ili Blooma, bila je ujeedno i povodom jedne od najvećih književnih polemika u Jugoslaviji.

Riječima Kiševa biografa, Marka Thompsona:

Kiš je objavio “Grobnicu za Borisa Davdioviča” u ljeto 1976., a polemika je počela ujesen. Napadali su ga da je plagijator, da je prepisivao tuđe tekstove te da je to borgesovskom metodom i tehnikom francuskog “novog romana”, konkretno iz primjera Roberta Pingeta, kompilirao. Ali, najviše da je plagirao Karla Štajnera, kojeg je inače Kiš jako cijenio, i zvao ga jugoslavenskim Solženjicinom. Smatrao je da je Štajnerova knjiga “7000 dana u Sibiru” dragocjeno svjedočanstvo. Za mnoge priče u “Grobnici za Borisa Davidoviča” Kiš je koristio motive iz Štajnera, ali doista samo motive, jednu ili dvije rečenice koje bi poslije elaborirao u priču. Sa svoje strane, Karlo Štajner odbio se pridružiti hajci na Kiša. Štajner i Kiš su ostali dobri. Zanimala me primjedba da je plagirao Pingeta, pa sam pročitao njegove knjige – to je baš primjer najnečitljivije, hermetične francuske avangarde, nema nikakve veze s onim što je radio Kiš.

Danilo Kiš bio je kozmopolit, kozmopolit u svakom pogledu, od tema do stila, a radikalno odvojen od tradicija baze u kojoj je živio. To je bilo nepodnošljivo za konzervativnu kremu Beograda. Mislim da su ga napali zato da mu daju lekciju, da ga se nauči pameti. To je bio svojevrstan oportunistički savez između nacionalista i komunista. Bila je to reakcija zaostale, nazadne, malograđanske sredine. Kiš je bio međunarodno poznat i priznat, fantastičan pisac, njihov vlastiti jezik pisao je bolje od njih, i to je sve skupa bilo doživljeno kao velika uvreda. I tada su odlučili da mu opale šamar. A Kiš je to odbio prihvatiti, i odgovorio im je istom mjerom.

Tako je “Čas anatomije”, u kojem je odgovorio svojim kritičarima, knjiga nastala iz očaja, i siguran sam da ju je doživio kao borbu na život i smrt. Ta knjiga, mislio je, morala je biti pametnija, bolja, duhovitija, bolje napisana od svega što bi njegovi kritičari ikada mogli. Kiš je prezirao mediokritetstvo u kulturi, smatrao je da je mediokritetstvo povezano s nacionalizmom, i kad je bio napadnut, dao je sve od sebe da to razotkrije.

Ivica Buljan u svojoj je inscenaciji Grobnice odlučio zanemariti ovaj polemički aspekt Kiševa djela, već je sažeo romansvodeći ga na sudbinu glavnog lika kojeg prati kroz povijest zabilježenih podataka.


Odgovori

POVEZANE VIJESTI