'Teško, brutalno, zaigrano, ironično i zastrašujuće. To su pridjevi koji donekle iako pasivno opisuju ono što ‘What the Body Does Not Remember’ jest i što prestavlja nevjerojatno inovativno plesno djelo… ', tim je riječima kritičarka New York Timesa davne 1987. godine opisala debitanstku predstavu Wima Vandekeybusa i skupine Ultima Vez 1987. fascinirao je svijet.
Predstava koja je lansirala jednu od najsjanijih koreografskih karijera današnjice, iste je godine osvojila prestižnu nagradu Bessie Awards za “okrutnu konfrontaciju glazbe i plesa”.
Punih 25 godina kasnije, Vandekeybusova prva koreografija s novom generacijom članova ansambla Ultima Vez na svjetskoj je turneji i iznova se nalazi na granici privlačnosti i odbojnosti.
“Intenzitet onih trenutaka u kojima nam se čini da nemamo nikakva izbora, kad nam se čini da nešto drugo odlučuje za nas, poput trenutka kad se zaljubimo, ili trenutak prije nesreće koja samo što se nije dogodila; odjednom, kao odnikuda, bez ikakve najave, oni se pojave; za mene je to bitan trenutak, više zbog te krajnosti, a manje zbog značaja koji se time postiže. Odluka da upravo to koristim kao osnovni materijal za postizanje teatralnosti unutar kompozicije je u najmanju ruku paradoks samog izazova, obzirom da je sam kazališni čin ponovljiva radnja koju se može kontrolirati. Možda, nakon što sve završi, kada se tijelo više ničega ne sjeća i sve postane suptilna iluzija nedostataka koja time pomaže da se definira i ujedno isrcpi ova igra.”, kaže o samoj predstavi njezin autor, jedan od najutjecajnijih koreografa današnjice.
