Dugogodišnja suradnica portala teatar.hr, Kristina Gavran 2012. godine osvojila je dramom Spremni prvu nagradu Marin Držić za najbolji novi domaći dramski tekst o odnosima u obitelji suočenoj s ekstremnim situacijama, nesigurnošću i tajanstvenom apokaliptičnom prijetnjom. Isti scensku praizvedbu doživljava u zaključnoj sezoni mandata Dubravke Vrgoč u Zagrebačkom kazalištu mladih, a u režiji Saše Božića.
Obitelj iz drame prosječna je po svemu – majka, otac, sin i kći; idealna mala obitelj za idealan život po svim mjerilima ili, kako majka u jednom trenutku kaže: "Četiri je mjera u svim kuharicama."
Evo kako tekst predstavlja sama autorica:
"Kad se dijete rodi, ono ne poznaje strah; gleda, dodiruje, istražuje s iskrenom naivnošću. Kako bi dijete obranili od opasnih situacija, roditelji u njegovu svijest usađuju strah i oprez. Poslije, kao odrasle osobe, mnogo puta se bojimo bez ikakva razloga, posve nesvjesni da su nam strahovi usađeni u djetinjstvu i da ih treba osvijestiti kako bismo ih otpustili. Strahom sam se počela baviti u drami „Dedal i Ikar“, da bih nakon toga u stilski posve drugačijem tekstu nastavila istraživanje teme kroz dramu „Spremni“. Obje drame bave se odnosom roditelj – dijete, kontrolom i istraživanjem slobode, nametanjem straha kao sredstvom postizanja moći, te postavljaju likove u zatvorene, klaustrofobične prostore. U drami „Dedal i Ikar“ koristim se mitskom pričom o ocu i sinu koji su zatvoreni u labirint, priču o potrazi za suncem i slobodom, no drama se odmiče od mita jer se Ikarov let ne ostvaruje, likovi ostaju paralizirani strahom u krugu života koji se vrti od djetinjstva do starosti. „Spremni“ pak smještaju radnju u suvremenost, iako je teško odrediti kada se i gdje točno radnja zbiva, a strah ovoga puta ne vodi u pasivnost i paraliziranost, već u agresiju. Dok su me u „Dedalu i Ikaru“ vodili mitski motivi, u „Spremnima“ gotovo neprimjetno upisujem motive iz bajki – od „Ivice i Marice“ do „Vuka i sedam kozlića“, „Crvenkapice“... bajke koje nas od ranog djetinjstva uče da ne vjerujemo strancima, da je ružno opasno i da ne treba istraživati nepoznato.
Zanimaju me metode upisivanja strahova, načini prenošenja straha, kako upijamo strahove vlastitih roditelja, na koji način mediji i društvo stvaraju lažne krize i potiču osjećaj straha. Obitelj iz moje drame prosječna je po svemu – majka, otac, sin i kći; idealna mala obitelj za idealan život po svim mjerilima ili, kako majka u jednom trenutku kaže: “Četiri je mjera u svim kuharicama.” Majka i otac savršeno su isplanirali život tako da nikome ništa nisu dužni niti potrebni, sami sebi su dovoljni i spremni za svaku opasnost. No od silne “spremnosti” na ono najgore zaboravljaju živjeti, uživati, čitati pjesme, pozdraviti susjede ili zagrliti člana obitelji.
Iako je inspiracija za pisanje teksta bio dokumentarac o pokretu preppersa u Americi koji se pripremaju za smak svijeta, promišljam o generaciji mladih ljudi u Hrvatskoj koja je odgajana u strahu i mržnji prema svemu nepoznatome, prema svima onima koji nisu “naši”. Tekst obiluje praznim frazama koje su sveprisutne u medijima i postavlja nam pitanje što uopće znače pojmovi kao što su inflacija, ekonomski kolaps, kreditni rejting... kakve to veze ima s pravim životom, s ostvarivanjem sebe kao čovjeka? Likovi vjeruju u stvarnu stvarnost i pravu pravcatost kao neku matricu, iskrivljenu sliku vanjskoga svijeta. Nisu samo strahovi ti koji su nametnuti, nego i snovi, budućnost i vizija toga kako se ostvariti kao žena ili muškarac. U ironičnom pogledu na ženu koja promjenu u svijetu može donijeti samo kao miss ili muškaraca kojemu je namijenjena uloga političara iščitava se bolest čitavog društva."
Kristina Gavran
