Kazališno bavljenje ubojstvom članova obitelji Zec, među kojima i dvanaestogodišnje Aleksandre, Oliver Frljić najavljuje već godinama. Produkcije predstave konačno se prihvatila zagrebačka Gavella, da bi nakon skandala sa zabranom plakta za predstavu Fine mrtve djevojke, Frljić odlučio kako u toj kući više ne može raditi. Promptno mu je kontraponudom odgovorio pročelnik za kulturu Grada Rijeke, Ivan Šarar, ponudivši mu da predstavu Aleksandra Zec napravi u Rijeci, što također nije prošlo bez kontroverzi.
No, nakon što se medijska prašina slegla, a Frljić se odlučio kandidirati za intendanta HNK u Rijeci, Aleksandra Zec stavljena je na reprtoar tamošnjeg HKD teatra.
Sam Frljić o njoj kaže: „Nakon više od dvadeset godina, ime Aleksandre Zec još uvijek je demarkaciona linija u hrvatskom društvu. S jedne strane su oni koji lamentiraju nad pravosudnom farsom koja je poznate ubojice, bez obzira na sva priznanja i materijalne dokaze, ostavila na slobodi. S druge pak oni kojima Aleksandra Zec služi isključivo za uspostavljanje razlike između "naših" i "njihovih" žrtava, pri čemu se pokazuje da dominatna matrica mišljenja Domovinskog rata nije otišla daleko od ove viktimološke dihotomije.
Ova predstava bi pak pokušala napraviti nešto drugo. Ona bi pokušala vidjeti koliko je hrvatsko društvo, ako se izuzme dugogodišnja medijska eksploatacija, 18 godina nakon rata, spremno za suočavanje s onim što za njega realno i simbolički predstavlja stradanje obitelji Zec. Kao i u Antigoni, mi se još uvijek spotičemo o previše leševa koji nisu dobili pravo da budu ukopani.”
Umjesto klasične najave stoga je najbolje prenijeti dio kronologije mučnog slučaja kojim se predstava bavi, a koja će detaljno biti objavljena i u knjizi koja prati predstavu.
7. prosinca 1991. oko 23 sata u kuću obitelji Zec u Poljaničkoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci banuli su pripadnici postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova RH, tzv. "Merčepovci". Ubrzo potom, Mihajlo Zec, otac, ubijen je pred kućom. Svjedokinje ubojstva, Marija Zec, majka, i dvanaestogodišnja Aleksandra Zec, odvedene su na Sljeme, ubijene iste noći i bačene u jamu u blizini Planinarskog doma Adolfovac. Aleksandrini mlađi brat i sestra, Dušan i Gordana, sklonili su se kod susjeda.
Od 12. do 16. prosinca 1991. redom su uhićeni Nebojša Hodak, Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola i Snježana Živanović. 20. prosinca 1991. obavljen je informativni razgovor s petorkom. Osumnjičeni su priznali da su počinili ubojstva. Njihovi iskazi razlikovali su se samo u dijelovima koji su se odnosili na stupanj odgovornosti za zločin.
26. ožujka 1992. Zagrebački Okružni sud uvažio je argumente branitelja osumnjičenih za ubojstvo članova obitelji Zec da dokazi – iskazi priznanja – nisu prikupljeni na zakonit način. Istražni suci su, naime, okrivljenike ispitivali bez prisutnosti odvjetnika, što je bilo u suprotnosti s pravnom praksom da okrivljenik mora imati branitelja već pri prvom ispitivanju ako se postupak vodi zbog krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 20 godina, što je bio slučaj u ovom postupku.
9. srpnja 1992. unatoč priznanjima ubojstva u spisima koji su kasnije izuzeti iz procesa, kao i pronalasku oružja kojima su ubijeni Aleksandra, Marija i Mihajlo Zec, Okružni sud u Zagrebu je za petero osumnjičenih donio oslobađajuću presudu.
14. srpnja 1993. Vrhovni sud donio je presudu kojom se kao neosnovan odbija zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske, a koji se odnosio na rješenje Okružnog suda u Zagrebu od 26. ožujka 1992. godine, kada su izdvojeni zapisnici o ispitivanju okrivljenika s iskazima priznanja počinjenja ubojstava.
20. svibnja 1994. sudski zapečaćeni iskazi objavljeni su u tjedniku Globus.
30. svibnja 1995. Predsjednik Republike Franjo Tuđman odlikovao je Sinišu Rimca Redom Nikole Šubića Zrinskog. Rimac je u međuvremenu bio promoviran u pripadnika osiguranja ministra obrane Gojka Šuška.
31. 10. 2003. odvjetnik Anto Nobilo u ime Dušana i Gordane Zec te njihove bake Bose, s kojom su preživjeli brat i sestra od 1992. godine živjeli u Banja Luci, podiže tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske.
20. 4. 2004. na Općinskom sudu u Zagrebu započela je glavna rasprava. Iako se predstavnik DORH-a usprotivio zahtjevu odvjetnika obitelji Zec da se izvrši uvid u zapisnik iz istrage u kojem su osumnjičeni priznali ubojstvo, sud je odbacio navode državnog odvjetništva tvrdeći da u građanskim parnicama, za razliku od kaznenih, nema nevaljalih dokaza. Maro Mihočević, jedan od odvjetnika obitelji Zec, nakon suđenja je novinarima komentirao nastojanje DORH-a da ospori uzročno-posljedičnu vezu između obavljanja vojne ili redarstvene službe i nastupa štetne posljedice: "Petorka je bila obučena u odore MUP-a, do doma obitelji Zec došli su u vozilu MUP-a, nosili oružje zaduženo kod MUP-a, a Marija i Aleksandra su bile odvedene u objekt koji je koristilo Ministarstvo".
29. 4. 2004. na zatvorenom dijelu sjednice Vlada RH donosi odluku o isplati jednokratne novčane pomoći članovima obitelji Zec u iznosu od 1.500.000, kuna.
30. 4. 2004. na prijem kod Jadranke Kosor, potpredsjednice Vlade RH zadužene za društvene djelatnosti i ljudska prava, Dušan i Gordana Zec doputovali su u pratnji zaštitara. Polusatni susret održan je iza zatvorenih vrata. "Izrazila sam im duboko suosjećanje zbog njihove obiteljske tragedije i poželjela im puno sreće i zdravlja u životu. Puno smo razgovarali o njihovoj budućnosti i tome što dolazi, čime se bave, o čemu razmišljaju i maštaju. Bio je to vrlo zgodan susret i razgovor, a dogovorili smo se da ćemo se susresti opet", izjavila je Kosor. "U Zagreb ćemo navraćati, ali u njemu nećemo nikada živjeti. Previše se toga ovdje dogodilo. Na Trešnjevku nismo željeli otići. Nismo imali snage suočiti se sa tom kućom, tom ulicom", rekao je Dušan prije povratka u Banja Luku, tijekom kojeg su vozilo u kojem su se nalazili Gordana i on ponovno osiguravali zaštitari.
10. 2. 2012. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podignulo je optužnicu protiv Tomislava Merčepa zbog ratnih zločina nad civilima koje je njegova postrojba počinila u drugoj polovici 1991. godine na području Zagreba, Pakraca i Kutine. Tijekom suđenja, koje je još uvijek u tijeku na Županijskom sudu u Zagrebu, u ulozi svjedoka pojavili su se i Siniša Rimac, Snježana Živanović i Nebojša Hodak. Negirali su umiješanost u ubojstvo troje članova obitelji Zec i pozivali se na pravomoćno oslobađajuću presudu s početka devedesetih. Od 14. rujna 2005. godine, odnosno izricanja presude za zločine u Pakračkoj Poljani, pa do danas, Mikola je još uvijek u bijegu. Munib Suljić preminuo je 2006. u zatvorskoj bolnici.
U noći sa 7. na 8. prosinca 1991. godine ispaljeno je osam hitaca u glavu i prsa Marije Zec, te sedam u glavu i jedan u nadlakticu Aleksandre Zec.