Bajadera, barem ova iz naslova, zapravo je indijska hramska plesačica, koja je ujedno i glavni lik ovog tragičnog baleta. Priča se zasniva na ljubavnom trokutu koji čine već spomenuta bajadera, Nikija, ratnik Solor i Radžina kćer Gamzati.
Solor, premda je zaljubljen u Nikiju, kojoj se zakleo na vječnu ljubav, namijenjen je kao ženik Gamzati, a u Nikiju je zaljubljen i Brahman, veliki svećenik, koji Radži odaje tajnu o ljubavi Nikije i Solora, kako bi se riješio potencijalnog suparnika. Međutim, na Brahmanovo iznenađenje, kralj odlučuje da umrijeti mora Nikija, a ne Solor, što potvrdi i Gamzati, koju je Nikija pokušala ubiti u napadu bijesa kad je Gamzati tražila od nje da oda tko joj je ljubavnik.
Nikija pleše na zaručničkoj ceremoniji, a Radža i Gamzati pripremili su njenu smrt – u košaru s cvijećem stavili su zmiju otrovnicu, te Nikija nakon svog plesa umire od zmijina ugriza. U sljedećoj sceni, depresivni se Solor drogira opijumom te u jednom od najpoznatijijih dijelova baleta, poznatim pod imenom 'Carstvo sjena', ponovno susretne s Nikijom, odnosno njenom sjenom, pod budnim okom i zaštitom drugih sjena...
'Bajadera' završava s tragedijom na dan vjenčanja Solora i Gamzati, gdje Nikijin duh proganja Solora, a bogovi, ljuti zbog Radžinog postupka prema nesretnoj plesačici, u trenutku kad Brahman proglasi par vjenčanim, razaraju hram i svi uzvanici.
U epilogu, ponavlja se scena iz 'Carstva sjena', te sjene Nikije i Solora konačno zajedno odlaze na vrhunce Himalaja...
Balet je prvi put izveden 1877. u Sankt Petersburgu, gdje ga je Marius Petipa postavio za Carski balet, a glavnu je ulogu igrala tadašnja primabalerina Ekaterina Vazem. Petipaovu su koreografiju u međuvremenu mnogo puta obnavljali, a među slavnim su nastavljačima tradicije bili Vaganova, Chabukiani i Ponomarev, Nureyev, te Makareva. Danas se sve obnove vežu uz dva pokušaja iz prošlosti – prvi je onaj koji su proveli Chabukiani i Ponomarev za Kirov balet 1941., a za drugi je zaslužna Natalija Makareva, koja je 'Bajaderu' postavila u American Ballet Theateru 1980.
Brojne su se različite obnove, kao i rasprave vezane uz njih, dogodile jer je tek kasnih devedesetih godina dvadesetog stoljeća, dakle više od stotinu godina nakon nastanka baleta, otrivena potpuna Minkusova originalna partitura, u koju su bile upisane i neke upute za izvođače, dok su sve dotadašnje obnove rađene ili u skraćenoj verziji, ili uz dodatnu glazbu skladatelja Johna Lanchberyja.
Splitsku verziju koreografira, također prema originalnoj Petipaovoj koreografiji Valentina Ganibalova, bivša prvakinja Kirov baleta, koja je sa splitskim Baletom već postavljala na scenu druga dva naslova bijelog baleta: Don Quijotea (2005) i Labuđe jezero (2006).