On je jahač ledenog pogleda, u kojem se zrcali samoće i prerije horizont, a šešir mu miriše na znoj, krv i nešto viskija. Okorjelo srce ovog, samorazumljivo, ubojice bez razloga, može zagrijati jedino zanosni glas pun meda i obećanja jedre barske pjevačice.
U grad stižu Kauboji, ali ne oni na koje ste navikli u klasičnim američkim western filmovima, već oni puno gori od njih, kauboji koje se može naći i u Ogulinu i u Bednji i u Ladimirevcima.
A zašto su oni puno gori govori sama činjenica da su se našli upravo u Teatru Exit gdje čak i oni najgori postaju još lošiji, pa tako kazališna ekipa kojoj nikada nije bilo na umu kako u najavi predstave Pavlica Bajsić kaže, uljuljkati od posla umorne građane i građanke, stavlja na repertoar – mjuzikl (?!) , koji po svim kriterijima mjuzikla upravo to i čini.
Exitovci se, dakle, zapitkuju kako nakon cijelog vala njima karakterističnih predstava, nastaviti dalje, u nepoznato, a odlična glumačka i svakako autorska ekipa odlučuje pripremiti predstavu o pripremanju predstave o kaubojima, odnosno naturščicima koju svoju ulogu u mjuziklu doživaljavaju kao borbu za pobjedu, barem jednu koju će u životu ostvariti.
[youtube:http://www.youtube.com/watch?v=swygFQQMrF4]
Ekipu predvodi Saša Anočić, a uz njega svoju umijeće preživljavanja na divljoj strani Ilice dokazuju i Živko Anočić, Rakan Rushaidat, Matija Antolić, Hrvoje Barišić, Krunoslav Klabučar, Radovan Ruždjak i Ivana Starčević.
One Response
KOliko sam primijetila u dnevnom tisku, ovo je jedna od rijetkih, ako ne i jedina predstava koja nije dobila niti jednu negativnu kritiku. Što ne čudi onoga koji je pogledao predstavu. A onaj tko ju je pogledao, pogledat će je opet. I opet. Jer teško je povjerovati da je njihova uigranost, spretnost, lakoća i umijeće konstanta. Pa kad pogleda opet, shvati da su zaista odlični i da ono prvi put nije bio slučajan nalet nadahnuća, onda se čovjek pita -odakle su ispuzali ovi momci i gdje je ta sretna majka što ih rodi da je izljubim.
No, iako se ovom konju ne bi smjelo gledati u zube, trebalo bi reći zamjerku-dvije. Priča o ljudima nije suviše kompleksna, ali kad se na nju vraćamo u drugom dijelu, neke su niti pogubljene, što ne predstavlja problem veći od onog da gledatelj ne zna zašto je nešto ondje gdje jest. A tada se gube neke od, jednako suptilnih koliko i bitnih, metafora i karakterizacija.
Drugi problem su glumci. Koliko su Anočići i Rushaidat odlični, toliko su Ruždjak i Starčević loši, što se Starčevićki ne može zamjeriti, ipak je ona tamo zato što prekrasno pjeva. Unatoč njenom prekrasnom glasu, kad su ona i Ruždjak sami na sceni, naprosto je mučno gledati ih. Ne razumijem zašto se, inače tako oštra pera kritičara nisu obrušila na Ruždjaka, ipak je on glavni lik drugog dijela. Izgleda da su svi nekako prešutno odlučili kovati u nebesa glumu Anočiće i Rushaidata, gdje im je doduše i mjesto, i glas Starčevićke i Antolića.
Treći problem bi bio čisto tehničke naravi. Razglas. Očajan je. Svako izgovoreno c, s, z, š, i ž probija bubnjiće. Također nikako ne preporučam gledanje predstave dalje od petog reda, jer uz sav trud, exit nije nastao kao kazalište nego kino, pa publika iz daljih redova ne vidi scenu u cijelosti, što može donijeti najviše bijesa upravo kod gledanja Kauboja, jer scene stepa imaju ulogu ne samo auditivnog, već i vizualnog stimulansa. A za sinesteziju potrebno im je vidjeti noge.
Neki zamjeraju i trajanje od tri sata, no, budući da to ne smatram problemom, dapače, ne bih imala ništa protiv da traje i duže, ne želim se baviti time kao problemom.
Sad kad sam razložila samo uočene nedostatke, jer puno je teže govoriti u obranu nego kritizirati nešto što ti se svidjelo, moram razjasniti da su Kauboji odlična predstava, topla predstava, zapanjujuća predstava, must see predstava. Jedna od onih predstava koje će ući u legendu. Jedna od onih predstava koje su već ušle u legendu. Jedna od onih predstava od kojih se grad trese od smijeha.