Najpoznatiju komediju Branislava Nušića (a koju u cijelosti možete pročitati ovdje), najbolje je predstaviti riječima samog autora:
Ako ste kadgod pažljivije posmatrali sve što biva oko vas, ako ste se pogdekad upustili i udubili u odnose koji regulišu život jednoga društva i pokrete koje izaziva taj regulator — vi ste morali zapaziti da se, kroz život svakoga društva, jasno beleži jedna jaka i ravna linija. Tu liniju ispisali su obziri, tradicije, malodušnost, duhovna nemoć i sve one druge negativne osobine čovekove pod kojima se pojedinci guše, a društvo nemoćno predaje učmalosti.
Tu liniju socijalni matematičari nazivali bi možda normalnom, a socijalni fizičari početnim gradom toplote ili hladnoće, jer ona odista liči onome stepenu na termometru iznad kojega, pri hlađenju, silazi.
Tom ravnom linijom kreće se život skoro celokupnoga našega društva. Iznad te linije penju se samo pojedinci, koji imaju duševne snage i hrabrosti da se uznesu iznad obzira, iznad tradicija i iznad malodušnosti. Iznad te linije penju se samo pojedinci koji ne čekaju da živu u društvenome termometru zagreje spoljna temperatura, već to zagrevanje nalaze sami u sebi, u svojim duševnim moćima. I ispod te linije silaze samo oni pojedinci koji takođe imaju duševne snage da pregaze obzire i tradicije i otresu se malodušnosti. I ovi, koji u društvu silaze ispod linije normale, sve do dna društvenog, nose sami u sebi dispozicije hlađenja duše i hlađenja osećaja sve do tačke smrzavanja...
...Ti ljudi, koji se uznose iznad ili se spuštaju ispod ravne linije života, imaju i velikih zamaha, velikih pokreta duše, velikih uzbuđenja i velikih emocija...
...U te oblasti, u oblasti velikih uzbuđenja, velikih emocija, velikih pokreta duše — pa bilo iznad ili ispod linije — dramatičar rado zalazi, jer će tu uvek naći duboke izvore iz kojih može zahvatiti bogat i obilan materijal! Otuda se najveći broj drama i kreće u toj oblasti.
Mnogo je teže, međutim, tražiti i naći materijal u maloj sredini, u onome društvu, među onim ljudima, koji nemaju ni snage ni hrabrosti da se odvoje od ravne linije životne, pa bilo naviše ili naniže; među onim ljudima koji nemaju snage da budu dobri, ali ih tako isto nemaju ni hrabrosti da budu među onim ljudima koji su vezani i sputani sitnim obzirima, koji robuju zastarelim tradicijama i čije je sve biće sazdano iz malodušnosti...
...I, eto, iz te i takve sredine ja sam uzeo za ruku jednu dobru ženu i dobru domaćicu — gospođu Živku Popović — i izneo je naglo, neočekivano i iznenadno, iznad njene normalne linije života. Takav jedan poremećaj na terazijama života kadar je učiniti, kod ljudi iz male sredine, da izgube ravnotežu te da ne umeju da se drže na nogama. I eto, u tome je sadržina Gospođe ministarke, u tome sva jednostavnost problema koji taj komad sadrži.
Praizvedba Gospođe ministarke u verziji kakvu danas poznajemo zbila se 25. svibnja 1929. u beogradskom Narodnom pozorištu nakon samo devet proba koje je vodio glumac-redatelj Vitomir Bogić. Predstava je usprkos ne baš laskavim kritikama bila veliki hit i na repertoaru se održala čak trinaest sezona tijekom kojih je igrana više od 200 puta. Od toga, preko 150 puta Živka je bila Žanka Stokić, a alternacija joj je bila Jovanka Jovanović Dvorniković.
Odmah nakon oslobođenja,Gospođa ministarka je obnovljena, a premijera te produkcije zbila se 10. listopada 1945. u režiji Dragoljuba Gošića. Kako je Žanka Stokić, u to vreme bila u kućnoj izolaciji i kako su joj bila oduzeta građanska prava, naslovnu su ulogu naizmjenično igrale Nevenka Mikulić i Mileva Bošnjaković. Nakon tri godine u glavnu ulogu uskače Ljubinka Bobić, koja će Živku odigrati 70 puta, sve do kraja života ove, druge produkcije, koja se uz jednu obnovu (1952.) na repertoaru zadržala osam godina.
Zanimljivo je kako je tijekom tog razdoblja u naslovnoj ulozi jednom gostovala i Mila Dimitrijević, prvakinja HNK iz Zagreba, i to - 17. veljače 1948.
Najslavnija Žanka ipak je vjerojatno bila Ljubinka Bobić koja je u režiji Braslava Borozana tu ulogu odigrala preko 300 puta, posljednji tek dva mjeseca prije smrti 1978. godine., a kritičari kažu da joj se u interpretaciji nije uspjela približiti ni velika Olivera Marković koja je Živku u Narodnom pozorištu igrala dvije sezone od 22. studenog 1982. do lipnja 1984.
Gospođa ministarka prvi je put ekranizirana 1958. godine. Režiju filma potpisao je Žorž Škrigin, a naslovnu je ulogu igrala Marica Popović. Već 1966. nastaje i nova ekranizacija sa već spomenutom Ljubinkom Bobić u glavnoj ulozi, a režiju potpisuje Zdravko Šotra.
1978. Gospođu na film, točnije na TV ekrane, ponovno dovodi Dejan Mijač, koji naslovnu ulogu povjerava Ružici Sokić. U istom je filmu Čedu glumio Milan Gutović, Ninkovića Relja Bašić, a Anku - Neda Arnerić.
1989. godine i opet za TV, Ministarki se vraća Zdravko Šotra, u čijoj režiji glavnu ulogu igra Milena Dravić. Iste godine nastaje i TV serija u sedam epizoda, naslovljena Drugarica ministarka, a u kojoj Živku igra Jelisaveta Seka Sablić.
2012. Gospođa ministarka vratila se i na reprtoare hrvatskih teatara, točnije na Kerempuhov, a u režiji Olivera Frljića Živku je zaigrala Elizabeta Kukić.
Na 21. Festival malih scena u Rijecu u goste pak stiže beogradska produkcija istog naslova i to ona iz kazališta Boško Buha, a koju je režirala Tatjana Mandić Rigonat. Ona o svom konceptu u kojem sve uloge, pa i onu Žanke igraju - muškarci, kaže:
"… igre prerušavanja odlika su i političkog života, dio svakodnevne matrice stvaranja poželjnih imagea na tržištu borbe za vlast i moć. Prerušavaju se i ljudi i ideje, u kojoj vlastohleplje ukida razum, a opća travestija postaje žanr svakodnevice. Nekada su u kazalištu sve uloge igrali muškarci, jer je društveno neprihvatljivo bilo da žene glume. Ta kazališna praksa danas je ogledalo za nove puritance i malograđane kojima je neprihvatljivo štošta, možda i da muškarci glume žene i žene muškarce… Ostajući u vizualnom okviru tridesetih, željela sam podvući kontinuitet društvenih deformacija… Voljela bih da Nušić nije moj suvremenik, da je po njegovom svijetu pala kozmička prašina, ali danas njegova aktualnost boli i na razini rečenice i na razini situacije i društvene dijagnoze."
