Po srijedi je priča o škrtom starcu koji pronalazi blago i opsjednuto ga skriva sumnjajući u sve oko sebe, koju je proslavio rimski komediograf Plaut u svojoj Aululariji. Njome je inspirirao jednog od najpoznatijih francuskih pisaca, Molièrea, ali i našeg Držića koji piše komediju Skup.
Molière je, kao i naš komediograf Marin Držić, preuzeo temeljnu priču od Plautove Aulularije i obradio je na svojstven način. Djelo je nastalo u doba klasicizma (17. stoljeće) u Francuskoj. To je doba normirane književnosti. Djela se pišu po točno određenim normama, pisci se pridržavaju triju Aristotelovih pravila o dramskom jedinstvu, dok Molière krši sve te norme i stvara svoj specifičan stil. Molièrovo načelo je: Ako se publika smije, nije važno smije li se po pravilima.
Molièreova verzija donosi priču o starcu Harpagonu, gramzljivom i škrtom lihvaru, koji novac stavlja ispred sreće vlastite djece; sina Cleantea i kćeri Elise. Cleante je zaljubljen u siromašnu djevojku Marijanu koju Harpagon želi za sebe dok je sinu namijenio udovicu. I njegova kći Elise ima ljubavnih problema; zaljubljena je u Marijaninog brata Valerea, a otac je prisiljava da se uda za starog Anselma. Elise i Cleante uz pomoć Valerea i svojih vjernih slugu nastoje spriječiti nametnuta vjenčanja. Kroz brojne zabune, obrate u radnji i duhovite dijaloge pratimo odnose među likovima sve do očekivanog happy-enda u kojem svatko dobiva ono što je htio. Siromašni Marijana i Valere otkrivaju da im je otac bogati Anselmo koji pristaje platiti dvostruku svadbu. Cleante ženi Marijanu, Elisa se udaje za Valerea, a Harpagon, neizlječivi škrtac, dobiva natrag svoje blago.
U INK postvaljanje ovog djela odlučili su povjeriti jednom - srednjoškolcu Gabrijelu Laziću. Kako kaže dramska pedagoginja Marijana Peršić:
"Gabrijel je srednjoškolac koji je odlučio svoje slobodno vrijeme posvetiti adaptaciji teksta francuskog klasika, prevesti ga na čakavštinu, i ponovno aktualizirati djelo unutar našeg suvremenog društvenog konteksta. On želi kroz kazalište progovoriti na čakavštini o onome što nam je ponudio veliki francuski komediograf, društveni satiričar Molière, o škrtosti, sebičnosti, nepravdi, o ljubavi, o odnosu roditelja i djece. Pozdravljam ovaj njegov trud, želju za stvaranjem i propitivanjem svijeta u kojem živi služeći se kazalištem kao svojim alatom spoznaje i radosti."
Sam Lazić pak o svojem projektu kaže ovo:
"Bogaćenje građanstva nije slučaj u današnjim vremenima, ali sagledamo li priču iz drugog konteksta, možemo vidjeti kako novac utječe na ljude u većoj ili manjoj mjeri, možemo vidjeti kako su ljudi spremni na sve samo kako ne bi izgubili ono malo novaca što imaju jer znaju koja će ih sudbina snaći ostanu li bez njih. U ovo doba recesije novac prirasta srcu jer je potreban za egzistenciju. I upravo zato smatram da je ovu komediju potrebno postaviti u današnje vrijeme, kako bi ljudi uvidjeli negativan utjecaj novca na ljude. Novac mijenja i kvari ljude.
Ovaj moj Škrtac se nalazi u Istri, točnije, u selu Trufići (od talijanske riječi truffa = prijevara). Likovi progovaraju čakavskim dijalektom i nose imena ovih krajeva, tako Molièrov Harpagon postaje Tone, škrti konzervativac ki voli svoje šolde više od rojene dice. Uz njega su i njegova djeca Ana i Roko, zatim radnici-sluge koji zbog određenih razloga ne napuštaju njegovu kuću, već ostaju u njoj trpeći njegovu tešku narav. Tu je i spletkarošica Roža Kurioža koja svojim umiljavanjem pokušava izmusti od Toneta novac. Oni, ali i još mnogi drugi likovi, te brojne spletke i intrige vas očekuju u ovom novom izdanju Škrca."