Naslovnica > PREDSTAVE > Hamlet (zkm)

Hamlet (zkm)

DATUM PREMIJERE:
GODINA:
PRODUKCIJA:
VRSTA:
OCJENA PUBLIKE:
12345
Nakon četiri godine izbivanja s domaćih repertoara u ZKM stiže danski kraljević, u režiji - Olivera Frljića.

Tragediju o danskom kraljeviću ‘Hamletu’ Shakespeare je napisao negdje između 1599. i 1602. te je najduža i jedna od najkomplesnijih autorovih drama. Pretpostavlja se da je nastala prema kronici iz 13. stoljeća,Saxo Grammaticus, u kojoj se nalazi priča o kraljeviću Amlethu iz 10.st, a priču je iz Saxo Grammaticus preuzeo Francois de Belleforest te je tako najvjerojatnije došla i do Shakespearea. Postoje indicije i da je direktan izvor bio tzv. Ur-Hamlet, izgubljena elizabetinska drama o istoj temi.

Priča započinje pojavom duha Hamletova oca na elsinorskim zidinama, koji Hamletu objavljuje da njegova smrt, zbog koje se kraljević naglo vratio na dvor sa studija u Wittenbergu, nije bila prirodna, već je za nju odgovoran Hamletov stric Klaudije, brat mrtvog kralja, koji se u međuvremenu uspio i oženiti Hamletovom majkom te tako preuzeti prijestolje. Istovremeno, Danska je u rasulu – osim smrti kralja, bore se i protiv norveške vojske u osvajačkom pohodu.

Hamlet mora donijeti odluku hoće li osvetiti očevu smrt, no prije pokušava doznati je li priča koju je saznao od duha istinita te trenutnom kralju namješta zamku, u kojoj mu pomažu glumci koje su na dvor doveli prijatelji Rosencrantz i Guildenstern. Rosencrantz i Guildenstern Hamletovi su prijatelji sa studija, koje su kralj i kraljica pozvali pod izlikom da oraspolože depresivnog i gnjevnog princa, no Hamlet kao jedinog prijatelja od povjerenja doživljava Horacija, s kojim je odrastao na dvoru, jer je brzo uvidio kako Rosencrantz i Guildenstern služe kao špijuni vladajućem paru.

Glumci planiraju igrati tragediju ‘Gonzagovo ubojstvo’, Hamlet im u poznatom govoru prije predstave daje upute kako to trebaju učiniti, te u nijemoj igri na početku ‘Mišolovke’, kako Hamlet pred kraljem naziva komad, odigraju priču koju je Hamlet čuo od duha, a u kojoj je Hamlet stariji ubijen otrovom koji mu je Klaudije ulio u uho. Klaudije burno reagira te napušta predstavu, a Gertruda zove Hamleta u svoje odaje da joj objasni svoje ponašanje. Hamlet se razgnjevi na majčine reakcije, te misleći da iza zastora Klaudije prisluškuje njihov razgovor, zarine mač u njega, ubivši kraljeva poslušnika Polonija, čijoj kćeri Ofeliji se udvara.

Ofelija poludi nakon smrti oca te se ubije, a njen brat Laert odluči izazvati Hamleta na dvoboj. U dogvoru s Klaudijem otruje vršak mača kojim se planira boriti pritiv Hamleta, a za svaki slučaj, ne uspije li Laert ozlijediti Hamleta, otrov se nalazi i u peharu s vinom koji kralj planira ponuditi nećaku.

Dolazi do borbe, u kojoj kraljev plan propada – Hamlet i Laert zamijene mačeve, te tako od otrovanog vrška strada sam Laert, pehar s otrovnim vinom ispije kraljica Gertruda, a Hamlet, konačno razjaren shvativši razmjer zavjere koju je Klaudije skovao u namjeri da ga ubije, učini ono što odgađa cijeli komad – ubije strica.

Međutim, kako je Laert ipak ranio Hamleta, kraljeviću preostaje tek nekoliko trenutaka pred smrt, u kojima u Elsinore ulazi norveška vojska na čelu s Fortinbrasom, kojem Hamlet prepušta prijestolje.

Interpretacije vjerojatnije najpoznatijeg komada dramske književnosti uopće brojna su i raznolika – njime su se bavili teoretičari i kritičari poput Harolda Blooma, Sigmunda Freuda, Michela de Montaignea, Jana Kotta, Stephena Greenblatta, Jacquesa Lacana te nebrojeni poznati kazališni umjetnici kao što su Stanislavski, Craig, Olivier, Brook, te Ostermeier Koršunovas... U Hrvatskoj je posljednji put premijerno izvođen 2010. godine u produkciji HNK Split i režiji Aleksandra Ogarjova, a najnoviju produkciju za ZKM potpisuje - Oliver Frljić.

Ravnateljica kazališta, Dubravka Vrgoč predstavu najavljuje ovako:

Stoga je naš novi/stari Hamlet ispisan iz sjećanja na utažujuću i očaravajuću stvarnost s čijim se posljedicama svakodnevno suočavamo i o čije se ludilo neprestance spotičemo. I ma koliko nam se činilo da umnažanjem istoga potvrđujemo poznate modele, u nekome izmještenom segmentu, u nekoj pukotini, literarnom ili teatarskom prorezu, u diskontinuitetu, manjku, nestanku, ponoru, prigušivanju, u nekoj neizvjesnosti... uočavamo različitost.

Čitamo li tako na pozornici Hamleta ili ga dopisujemo? Možda ga samo živimo i taj život s Hamletom ili oko Hamleta postavljamo u okvire teatra, nastojeći da ne iznevjerimo ni sebe, ni stvarnost o kojoj govorimo. Jer ako tu stvarnost iščitamo iz priče o danskom princu kao žrtvi povijesnih (ne)prilika, osuđenog na poraz i prije nego što se upustio u borbu te nespremnog za bijeg od izvjesne sudbine zabilježene u kolektivnoj uroti dvorjana, učinit će nam se tako bliskom da ćemo iznova, po ne znam koji put, usuditi se Shakespearea nazvati svojim suvremenikom.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter