Login za korisnike

La voix humaine / Ljudski glas

Mono-opera o ženi koja postaje ‘ona druga’, izvorno bila namijenjena Mariji Calas. No i ta je diva na koncu ispala ‘druga’ i nije zapjevala premijeru, kao što će to u ovoj domaćoj produkciji učiniti Ivana Srbljan.

***

Ona, uz brojne prekide veze i tehničke poteškoće, telefonom razgovara s bivšim ljubavnikom. Čujemo samo njezinu stranu razgovora, u kojem ga "preklinje, pita, podsjeća, moli, izjavljuje ljubav". No, očito - bezuspješno. Njegovu stranu razgovora ne čujemo, znamo da se kod njega u pozadini čuje jazz i, najvažnije, da će se uskoro oženiti drugom...

To je ukratko sadržaj monodrame La voix humaine / Ljudski glas što ju je Jean Cocteau napisao 1927. godine. Praizvedena je dvije godine kasnije, da bi potom nakon čak trideset godina  postala libreto za operu Francisa Poulenca.

Veliki skladatelj koji je te 1958. bio na krilima uspjeha svoje druge opere, i u nas izvođenih Razgovora Karmelićanki, nije se međutim sam dosjetio uglazbiti tekst autora s kojim ga je tada vezalo već četrdesetogodišnje poznanstvo. Kako je sam poslije priznao - nije se usudio posegnuti za Cocteauovim predlošcima jer nije smatrao 'na visini zadatka'. Posve drugačijeg mišljenja bio je, međutim, Hervé Dugardin, direktor pariške podružnice tvrtke Ricordi Publishers, koji je Poulenca nagovarao da La voix humaine uglazbi i to ni više ni manje nego za Mariju Callas.

Pouelnc ga je poslušao samo djelomično i odlučio rečeni predložak uglazbiti za Denise Duval, s kojom je prehodno u ulozi Blanche de la Force surađivao na produkciji Karmelićanki u pariškoj Operi. Odluka sa pokazala i više nego ispravnom je je Poulenc dobro poznavao burni ljubavni život svoje primadone, te u njemu ali i njeznim detaljnim primjedbama pronašao inspiraciju za konačno djelo. Njihova bilska suradnja rezultirala je činjenocom da ju je Poulenc smatrao koautoricom opere, jednako kao i Cocteaua koji se zdušno priključio procesu.

Ova je mono-opera, podnaslovljena kao tragédie lyrique, a teoretičari tvrde kako je u njoj "nemogućnost komunikacije naglašena je tehničkim problemima, odnosno problemima s telefonskom vezom".

"Nakon znakovitog, burnog orkestralnog početka slijedi zapravo jednosatni recitativ, no recitativ promjenljivih ugođaja, širokog raspona, s glasnim i nježnim dijelovima, povikom i mrmljanjem te povremenom melodijom. Recitativ je često bez pratnje, secco, katkad prekidan kratkim upadima orkestra, paničnim, naglašujućim, a ponekad kao da se orkestar i glas međusobno podržavaju u anksioznosti, ili pomirenosti sa sudbinom.  Poulenc je vrlo pomno glazbeno iscrtao Njezine pomake u emocijama, ranjivost i spuštanje prema očaju, uz raskošnu instrumentaciju, te djelo zato osvaja publiku, ali samo uz vrhunsku interpretkinju koja će moći zadržati slušateljevu pažnju i predstaviti sve predviđene detalje."

U novoj domaćoj produkciji koju režira Mario Kovač, sreću s ovim teškim, ali zahvalnim predloškom okušat će Ivana Srbljan.

autorski tim
Ives Buljan Gladovićoblikovatelj projekcija
Darija Ivezićkorepetitor
Boris Bogojevićoblikovatelj svjetla
Petra Bokićoblikovatelj projekcija
Jean Maurice Eugéne Clément Cocteauautor teksta
Vedran Hlebinspicijent
Francis Poulencskladatelj
Damir Kruhakoblikovatelj svjetla
Mario Vnučecoblikovatelj svjetla
Damir Žižićfotograf
Berislav Šipušdirigent
Mario Kovačredatelj
Miljenko Bengezoblikovatelj svjetla

izvođači
Hrvatski komorni orkestar
Ivana Srbljan

Odgovori

POVEZANE VIJESTI