Naslovnica > VIJESTI > DRAMA > Bečki Princip Biljane Srbljanović

Bečki Princip Biljane Srbljanović

Unatoč svim kontroverzama koje je prate, Biljana Srbljanović upustila se još jednom u demontažu nacionalizama, ovaj put novim dramskim tekstom čija je premijera sinoć ispraćena ovacijama. [FOTO+VIDEO]
Share on facebook
Share on twitter

U sklopu paneuropskog obilježavanja Stogodišnjice Prvog svjetskog rata, bečki je Schauspielhaus od Biljane Srbljanović  naručio tekst o događaju koji se smatra povodom tog krvavog sukoba - atentatu Gavrila Principa na Franju Ferdinanda, austro-ugarskog prijestolonasljednika i njegovu suprugu, groficu Sofiju.

Rezultat je Princip (mali mi je ovaj grob) praizveden sinoć u režiji Michała Zadara, a premijerna ga je publika ispratila ovako:

Službena kazališna najava kaže kako sam tekst, pa ni predstava, nisu smješteni u neko konkretno povijesno vrijeme, premda se referiraju na povijesne činjenice i događaje od atentata naovamo, uključujući i ubojstvo srpskog premijera Zorana Đinđića. Srbljanović se zapravo bavi pitanjem nacionalizma u suvremenoj Europi i onim što (kako sama kaže 'svjesna kontrovernosti termina') naziva 'etikom' terorizma.

Autoričina teza, s kojom se slaže i veliki broj povjesničara, jest da su velikosrpski nacionalisti, pripadnici organizacije Crna ruka iskoristili mladenački aktivizam i zanesenjaštvo pripadnika organizacije Mlada Bosna, pa tako i bosanskog Srbina Gavrila Principa, za nacionalističke ciljeve.

"Gavrilo Princip u mojoj drami nije ni terorista ni junak; on je pre svega žrtva.", kaže Srbljanović koja je istražila veliki broj povijesnih dokumenta, uključujući i one sa suđenja Principu, i u njima pronašla dokaze da - za razliku od prilično raširene mitologije - Princip ne samo da nije bio nacionalist, već je sebe smatrao smatrao Jugoslavenom iliti Srbo-Hrvatom.

"Velikosrpski nacionalisti uporno pokušavaju da prisvoje ideju Mlade Bosne; istovremeno, bosanski i hrvatski nacionalisti se, ukidajući joj istorijski značaj, trude da tu velikosrpsku laž i potvrde. Tako su se na istom poslu ujedinjeni našli i osnivači Srpske demokratske stranke – koji, devedesetih, pevaju Principu “ubici” – kao i oni koji su pohitali da mu prvih dana rata izvale stope u asfaltu pred Latinskom ćuprijom i da mu, kao Srbinu, zametnu svaki trag. Na kraju, ispade na Principa u Sarajevu nikada nije ni bilo… Lično, kažem, čvrsto verujem u plemenitost Principovog i mladobosanskog jugoslovenstva.", kaže Srbljanović.

Sam je naslov pak parafraza povijesne rečenice koju je, pokušavajući odgoditi vlastitu egzekuciju, izgovorio šef tajne policije i ključni čovjek za Principovu instrumentalizacijau - Dragutin Dimitrijević Apis.

"Apis je jedan od najmračnijih likova koje je ova zemlja ikada imala. On je zlikovac šekspirovskog tipa, bedna kukavica koja se, čak prema svedočenju njemu naklonjenih istoričara, strašno ponizila odlazeći u smrt. To je čovek koji je inicirao okretanje kosovskog mita u novi narativ koji će obeležiti XX vek: ubistvo ne stranog tiranina ili okupatora, već ubistvo svoga… Znate, ne mogu da razumem državne počasti i glorifikaciju jedne kukavičke dinastije kakvi su Karađorđevići koja je na vlast došla zahvaljujući strahovitom zločinu koji je, zajedno sa Crnorukcima, izveo Dragutin Dimitrijević Apis."

Demontažu nacionalističkih obrazaca Srbljanović nastavlja povezivanjem triju ključnih politički motiviranih ubojstava na Balkanu: Obilićevoj egzekuciji Murata, sarajevskom atentatu i onom na Zorana Đinđića, no istovremeno ima puno razumijevanja za samog Principa i njegove motive.

Kako kaže:

"Princip je čovek koji oseća strahovitu potrebu pravednika da učini nešto za oslobođenje od okupatora, za ujedinjenje Južnih Slovena; pritom, u svom obrazovanju, u kulturnom modelu na kome je rastao, osim baš takvog atentata, nije mogao da pronađe drugačije političko sredstvo. U tome je, po mom mišljenju, sadržan tragični paradoks Mlade Bosne: ljudi sa emancipatorskim težnjama, hrabri, odvažni, pametni i pre svega veoma mladi, jedino za čim mogu da posegnu u toj strahovitoj unutarnjoj potrebi za revolucionarnom borbom je ono što poznaju iz lokalne mitologije – za tiranoubistvom kao povodom buduće revolucije. Zato je čitava stvar toliko i komplikovana i zato generacije na prostorima BiH i Srbije Gavrila Principa na smenu obožavaju i mrze. Jer, Principov paradoks je za nas – ljude izrezbarenih duša i žrtve poslednjih ratova – nekako uvek pitanje ili-ili: ili si Srbin ili nisi; ili si ubica ili si žrtva; ili si terorista ili si heroj. A Gavrilo je i Srbin; i nije i jeste ubica; i žrtva je; i nije ni terorista ni heroj. Umesto svega, Princip je hrabri, mladi, ludi dečak koji je verovao da čini dobro. Eto, tako sam videla Gavrila Principa. Na kraju, ne zaboravite i da je u sklopu svoje zatvorske kazne, Princip svakog 28. juna bio dodatno osuđen da boravi u tami; bez hrane, kreveta, vode, bez svetla…"

Princip (mali mi je ovaj grob) doživjet će uskoro i drugu produkciju i to baš u Sarajevu, gdje će u koprodukciji sarajevskog MESS-a, beogradskog Hartefakta i Bitef teatra, te u režiji Dina Mustafića premijerno biti postavljen u veljači 2014.

 

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI
PRATITE NAS I NA
INBOX

Ne propustite naš dnevni Newsletter

Sažetak svih vijesti objavljenih prethodnog dana dostavljamo svakog jutra u vaš inbox

NAJČITANIJE
NAJNOVIJE