S dvama ključnim točkama početka karijere francuskog pisca i redatelja Joëla Pommerata, ovdašnja se publika mogla upoznati zahvaljujući Festivalu svjetskog kazališta. Na njemu je, naime gostovao 2009. godine svojom Crvenkapicom, a dvije godine ranije i s predstavom To dijete, koja je kao i svi njegovi projekti nastala prema njegovu vlastitom tekstu. FSK je tada izdao i knjigu s prevodom rečene drame, koji postaje prva dramska premijera 59. Splitskog ljeta.
Riječ je o tekstu nastalom na narudžbu francuskog fonda Obiteljske skrbi Calvados, a nakon desetodnevnog istraživanja međuljudskih odnosa u mjestu Hérouville St. Clair. Sam Pommerat na početku nije bio oduševljen idejom, no na koncu se cijeli projekt prometnuo u odskočnu dasku njegove karijere, nakon što je za njega dobio nagradu francuskog Udruženja kazališnih kritičara.
Kako sam kaže:
“Pomislio da takav projekt predstavlja stupicu za redatelja. Ono što mene zanima ne slaže se sa zanimanjem socijalnog radnika.
Nisam se mogao obvezati odgovoriti na brojna očekivanja socijalne ustanove.
Pristajući na razočaranje, pomalo sam razaznao moguću zanimljivost ovog rada: spojiti pojedince oko jednostavnih pitanja o društvu i životu, omogućiti razgovor ljudi iz istog kvarta, između umjetnika i publike, spojiti područja koja se više ne dodiruju: socijalno i umjetničko.
Prekoračiti pregrade navike: večer poezije, kvartovsko okupljanje, politički skup, debatni klub, piće s prijateljima. Vratiti konkretno u kazalište. Pošao sam u susret stanovnicima s kojima sam se obvezao na dijalog o pitanju bez kraja : “što znači biti roditelj danas?”
Deset dana života posvetio sam razgovoru sa strancima o tako bitnim pitanjima vezanima za obitelj, ulogu roditelja, vlastitu povijest djeteta, svoje porijeklo i odgovornost.
Nisam očekivao da ću iz dijaloga s tom skupinom majki sakupiti takvu zbirku svjedočanstava, tako potresnih jer su bešćutna. Nisam očekivao da će se želja za govorom ovih žena pokazati kao istinska potreba za riječju.
Polazeći od te izmjene riječi, koja je mogla završiti na socijalnim, povijesnim, ekonomskim općenitostima, napisao sam seriju tekstova o odnosima između djece i roditelja, između roditelja međusobno, kao odjek svih tih dobivenih svjedočanstava. I tako je prirodno govor postao pokretač likova u mojoj drami…
U pisanju nisam izravno preuzeo neku ispričanu povijest. Čak me je inspirirao prizor jednog drugog dramatičara, Edwarda Bonda.
Način da najispravnije izrazim ta svjedočanstva doživio je kroz preoblikovanje, pa i ponovno otkriće stvarnosti, jer se kazalište ne može usporediti s televizijskim dokumentom. Ne vjerujem da kazališna predstava može promijeniti tijek nečijeg života, ali svejedno sam napisao i režirao ovu predstavu za određene gledatelje. Mislio sam na nekoga tko bi sebe bio uvjerio da je roditeljska sreća norma, da bi čak bilo nešto sramotno u tome da ne moramo doći do savršenstva u građi života, kao dijete, kao roditelj. Mislio sam na nekoga koga je ovaj naš “najbolji mogući svijet” slomio u njegovoj tišini, njegovoj samoći, da se na koncu ne doživljava kao ravnopravni dio ljudskog društva, jer su njegova stvarnost roditelja i obiteljska povijest tako malo sukladne s idealnim modelima koji danas služe kao referencija… idealna majka, idealan otac, idealno dijete, idealna obitelj, sve te uzvišene vrline i lijepi osjećaji što idu s tim, da smo na koncu svi u opasnosti da ih ponekad uzmemo kao stvarnost.”
Tekst na Splitskom ljetu režira Nenni Delmestre.
