Klasik svjetske književnosti, ‘Kralj Lear‘ Williama Shakespearea, poznata je priča o ocu koji pod svoje stare dane dijeli svu svoju imovinu kćerima. No, prije toga želi čuti koliko im je stalo do staroga oca. Dok dvije prevrtljive i licemjerne kćeri, želeći dobiti što veći dio kolača dijele hvalospjeve bez pokrića, treća, najmlađa, Kordelija, jedina izriče istinu, i to onu da kćer voli oca točno onoliko koliko joj to dužnost. Lear se na to smrtno uvrijedi, i progna svoju dosad najmiliju nasljednicu, što, s vremenom, završava pogubno i za nju i za njega.
Ideja da se Lear postavi na Malom Brijunu, otoku, na Tvrđavi, negdašnjem austro-ugarskom fortifikacijskom objektu, u vrijeme završnice Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, nakana je kazališnog odgovora na pitanja gdje i kada. To je vrijeme kada se formira nova karta Europe. Iz sna ili ludila? Što je vlastodršcima ludilo a što su oni ludilu, postavlja se kroz ovog Leara. Ludilo od profesije (Luda), od izbora (Lear), od patnje (Kent, Edgar) kao štit prognanika, izopćenika i potraga za skrovištem, utočištem od dnevnog, pragmatičnog ludila pohlepnih i intrigama sklonih. Što znači pobjeći u zaklonište i osvrnuti se pred raspalim iza sebe? Tko će nakon Leara zasjesti na tron? Što je europski tron nakon 1918. godine gdje je ova kazališna inscenacija vremenski smještena?
