Nikolaj Rudkovski bjeloruski je pisac i redatelj, koji je glumačku karijeru zamijenio autorskom. Njegova drama Bergmanove žene, drugi je njegov dramski tekst i središnji dio njegove Trilogije snova, a napisana je 1993. godine.
Kako je i iz naslova jasno, drama tematizira ženske likove iz filmova švedskog redatelja Ingmara Bergmana kao što su: Žene čekaju, Kroz tamno ogledalo, Persona, Krici i šaputanja i Nakon probe, a koji su proteklih nekoliko godina bili inspiracija za cijeli niz domaćih kazališnih produkcija.
U središtu ove je pak složen odnos pjevačice koja je ostala bez glasa i njezine bolničarke, njihova međusobna približavanja i udaljavanja koja donose bolest, preživljene traume, sjećanja iz djetinjstva, pokušaj da obje ponovno izgrade normalni život izvan bolničkih zidova.
Tekst se, kaže službena najava, "služi ključnim umjetničkim preokupacijama iz navedenih kultnih Bergmanovih filmova kao što su život umjetnika, spoznaja i suočavanje s teškom bolešću koja potiče i cijelu obitelj na vlastita preispitivanja, strah od samoće, patnje, emocionalne praznine i smrti, korištenje maski iza kojih se krije prava osobnost te pokušaj razumijevanja Drugoga kroz introspekciju vlastite ličnosti."
Predstavu režira gost iz Francuske, Jean-Claude Berutti, a koji je 2008. već radio u ZeKaeMu postavivši ovdašnju inačicu svoje francuske predstave Polet, ak oji o ovom projektu kaže:
"Pokušavam samom sebi objasniti ovaj izbor, jer sam tijekom čitavog procesa propitkivao svoju želju. Jedini odgovor koji me zadovoljio, bacajući me istovremeno u ponor misli, jest da ovaj tekst dopušta začuđujuću "prisutnost Mene" kao da sam se sa (za mene) neobičnom lakoćom našao na mjestu triju likova ove drame. I da mi ta drama priča razumljivim jezikom: onim odbijanja ljubavi, čak i njezinog poricanja, jezikom koji se miješa s jezikom pisca kojeg su nadišli njegovi likovi. Nikolaju Rudkovskom, kao uostalom i meni, najteže je bilo stvoriti jednu tako nevjerojatnu ljubav kao što je ona Liv i Ingrid. I upravo zbog tog neobičnog karaktera nametnuo sam mu da i sam uđe u igru na sceni. Odlučio sam ga integrirati u nemoguću predstavu misteriozne strasti, kako bi, uplovljavajući u opasno područje, i sam to sve osjetio. U područje u kojem granica između Sebe i Drugog postaje nestalna, nesigurna i dvojbena, u opasno područje neodlučnosti i krajnjeg nemira, gdje više ne znamo koga volimo (ili mrzimo), Drugoga ili sami Sebe, ili Drugoga u Sebi".
