Naslovnica > VIJESTI > MJUZIKL I OPERA > Spasitelji opere

Spasitelji opere

Nakon barokne dekadencije koja je operu gotovo dovela do propasti, niz reformatora vratili su dobar glas ovoj glazbeno-scenskoj vrsti, a u 18. stoljeću trijumf je postigao jedan, jedini i neponovljivi – Wolfgang Amadeus Mozart.
Share on facebook
Share on twitter

Nakon dekadencije barokne opere, unutar tog žanra ipak su se razvile posebne vrste koje će imati utjecaj na daljnji razvoj opere. Jedna od njih je svakako opera buffa, prvenstveno smatrana građanskom vrstom. U početku se izvodila kao intermezzo u operi seriji, a često je karikirala popularne pojave u književnosti ili kazalištu, ili, u opasnijim slučajevima, samu publiku u kazališnim kućama. Opera buffa uzrokovala je i veliki sukob u Parizu u 18. stoljeću, između bufonista i antibufonista, odnosno onih koji su se zalagali za promjene u velikoj francuskoj patetičnoj operi 18. stoljeća, i onih koji su se tim promjenama protivili. Neke od najpoznatijih opera iz tog razdoblja su „La finta cameriera“  Gaetana Latille, „ La forza d'amore“ Baldasarea Galuppija (prva mletačka opera buffa) te poznatu Služavku gospodaricu Giovannija Battiste Pergolesija. Upravo je ta opera izazvala sukob u Parizu, s obzirom da ta opera nosi prilično napredne ideje te slavi građanski sloj i mudrost malenih ljudi na sličan način kao Goldonijeva Gostioničarka Mirandolina.

--- GEEK FACT --- U obranu Pergolesijeve opere stao je i Jean Jacques Rousseau svojim  „Pismom o francuskoj muzici“, kao i čitava četa enciklopedista i građana. Manje je poznato da se i sam Rousseau okušao kao skladatelj djelom „Seoski vrač“ koje je poslužilo Mozartu za njegov singspiel iz djetinjstva, „Bastien i Bastienne“. 1754. talijanska je družina protjerana iz Pariza zbog vrijeđanja javnog morala. Svaka sličnost sa aktualnim događajima je – slučajna.

Komična opera ipak je zaživjela u Francuskoj, prvenstveno kao pučka vrsta koja se izvodila na mjestima kao što su sajmovi i slična događanja, da bi 1762. ušla i u kazališne zgrade. 1790.Talijansko kazalište preimenovano je u Kazalište komične opere, čime je komična opera priznata kao novi rod.

Kako bismo došli do vrhunaca opere 18. stoljeća, vrijedi pratiti razvoj njemačke opere. U 18. stoljeću, u Njemačkoj se javljaju brojni glazbeni umjetnici koji svojim radom čak i nadmašuju svoje talijanske uzore, a posebno se kao vrsta ističe singspiel, svojevrsni prethodnik operete, glazbeno scensko djelo koje sadrži i govorene i pjevane dijelove, najčešće komičnog prizvuka. Prije C.W.Glűcka i W.A.Mozarta, koji su proveli velike reforme opere, u Njemačkoj se javlja Johann Adolf Hasse, ljubimac Friedricha Velikog, koji je ostavio gotovo 80 opera, većinu njih skladanih na Metastasiov libreto. Za razvoj singspiela bitni su brojni utjecaji iz francuske komedije, ali i isticanje nacionalnih obilježja, te prvenstveno uporaba narodnog jezika.

Ipak, zasluge Christopha Willibalda Glűcka u reformi opere 18. stoljeća su bile ključne za daljnji opstanak ove vrste. Glück se zalaže za jasnu formu opere, u kojoj postoji sklad između glazbenog, tekstualnog i scenskog sadržaja. U baroknoj operi često se događalo da antički likovi hodaju u raskošnim baroknim kostimima i plešu popularne „turske“ plesove, dok je Glück pokušao svesti na minimum takve scenske eskapade. Za reformu je itekako zaslužan i Glückov libretist Raniera dei Calzabigi (autor libreta Orfeja i Euridike), koji je imao ideje slične idejama prve firentinske kamerate – a to su oživljvanje antičke tragedije u njenom punom sjaju, sklad glazbe i teksta te logiku dramske radnje. Upravo je u operi Orfej i Euridika moguće prepoznati značajke reforme. Opera je izvedena 1762., a u njoj su svi osjećaji , u skladu s filozofijom racionalizma, prilično odmjereni i realni, bez patetike i afekata karakterističnih za baroknu operu. Pjevanje služi prvenstveno drami , a virtuozne arije se pojavljuju isključivo onda kada dramska logika to dopušta. Većina moći je u rukama skladatelja (koji je tada vršio i ulogu redatelja), te pjevači više nemaju pravo na ispade.  Glűck je također vratio zbor koji poprima veliko značenje, te proširuje orkestar i samim time mu daje veće značenje.

---GEEK FACT--- Glück je napisao niz opera inspiriranih Racineovim tragedijama, koje su još u 17. stoljeću bile osuđivane za prikazivanje neprikladnih emocija. 1774. markiz Le Blanc du Roullet napisao mu je libreto za operu Ifigenija u Aulidi , koja je izvedena u Parizu nakon što se za to zalagala i nesretna francuska kraljica Marija Antoinette. Prilikom te izvedbe i proba, nastali su i brojni zapisi o disciplini koja je vladala na Glűckovim probama.

Vrijedi spomenuti i prvog predstavnika bečke klasike, Franza Josepha Haydna, koji je predstavnik starije generacije umjetnika koji su još uvijek bili podložni vlasti plemića, u slučaju Haydna – obitelji Esterhazy. Iako se Haydenovo ime ne vezuje prvenstveno uz operu, skladao je brojne opere za svoju obitelj, koja je običavala održavati glazbene priredbe minimalno – jednom tjedno. Iako nije imao nepogrješiv instinkt za kazalište kao Mozart, često je pisao privlačnu glazbu za svoje opere, koje se od sredine 20. stoljeća ponekad i izvode na velikim pozornicama.

Zbog svih navedenih reformi Glücka možemo smatrati spasiteljem opere serie, na čiju će se tradiciju nastaviti svi veliki skladatelji opere, a prvi među njima je neponovljivi Wolfgang Amadeus Mozart, legenda klasične glazbe.

Nakon već spomenutog singspiela „Bastien i Bastienne“, Mozart je počeo stvarati i velike, ozbiljne opere, a prva među njima je „Idomeneo“ (1781.) , koju smatramo početkom njegovog zrelog stvaralaštva. Naslovna uloga izvorno je bila povjerena kastratu, a u kasnijoj izvedbi 1784. Mozart ju je transkribirao za tenora. Za razliku od Glűcka, Mozart je ipak prihvatio načelo talijanske opere prema kojem „poezija treba biti poslušna kći muzike“. Mozartove opere se i danas smatraju vrhom opernog repertoara zbog fino nijansiranih likova i sjajne psihološke analize, čak i u djelima koje se na prvi pogled doimaju banalnima.

Opera Figarov pir skladana je na tekst Lorenza da Ponte, prema komediji Beaumarchaisa koja je u Parizu izazvala veliki skandal. Sukob između dva svijeta ublažen je glazbom , ali je i dalje prisutan tipičan prosvjetiteljski zaplet. Mozart je svoje likove prikazao dinamički, te je drama svakog pojedinca naglašena tonskim oblikovanjem.

Don Giovanni podnaslovljen je kao „dramma giocoso“, ali se zapravo radi o drami koja je na granici između komedije i tragedije, s pričom preuzetom iz europske kazališne tradicije. Don Giovanni utjelovljenje je hedonizma, zavodnik i cinik koji ne vjeruje u ljubav, a upravo u ovoj operi Mozart spaja realni svijet i prikaz moralno nakazne ličnosti sa irealnim svijetom, odnosno silaskom Don Giovannija u pakao.

---GEEK FACT--- Biografski film i drama o Mozartu, „Amadeus“ , izuzetno su poznati, a manje je poznato da je snimljen i film o Mozartovom libretistu – Lorenzu da Pontu, pod naslovom „Ja, don Giovanni“

Čarobna frula možda je i najintrigantnije Mozartovo djelo, iako je naručeno za malo kazalište koje se tada nalazilo na periferiji Beča. Libreto za tu operu napisao je Emanuel Schikaneder, te je duboko prožeta simbolikom koja se često povezuje i sa masonerijom i prosvjetiteljskim idejama. Iako je opera u osnovi zamišljena kao singspiel, te u njoj postoje i brojni govoreni odlomci, ona je nadišla jednostavnost tog žanra te se nije zadržala samo na scenski atraktivnoj slici. Čarobna frula priča je o vitezu Taminu čiji je zadatak osloboditi bajnu princezu Paminu, a u tome mu pomaže ptičar Papageno. Paminu je zatočio svećenik Sarastro, vladar blistavog svijeta kojim upravljaju Razum i Mudrost. Čitava priča o Taminu koji prolazi kroz razna iskušenja priča je o rastu svakog pojedinca i čovječnosti u svakome od nas, a radikalnija tumačenja povezuju priču sa masonskim obredima inicijacije. Neki proučavatelji djela pronalaze i simboliku broja tri – u operi se javljaju tri dame Kraljice noći i tri dječaka, tri iskušenja koja prolaze ljubavnici, te čak tri snizilice u Es duru, osnovnom tonaliltetu djela.  U ovoj operi Mozart je stvorio jednu od svojih najpoznatijih arija, Der Holle Rache, odnosno ariju Kraljice noći, koju većina opernih „početnika“ vezuje uz koloraturni sopran.

http://www.youtube.com/watch?v=UXOYcd6KZ0E

http://www.youtube.com/watch?v=OL7YF0Djruk

 

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI
PRATITE NAS I NA
INBOX

Ne propustite naš dnevni Newsletter

Sažetak svih vijesti objavljenih prethodnog dana dostavljamo svakog jutra u vaš inbox

NAJČITANIJE
NAJNOVIJE