Naslovnica > VIJESTI > DRAMA > Interview: Paolo Magelli

Interview: Paolo Magelli

Nakon što je osam godina izbivao sa zagrebačkih premijernih popisa, Paolo Magelli ovu kazališnu sezonu otvara u – Velikoj Gorici.
Share on facebook
Share on twitter

Popričali smo s njim o tome kako je i zašto pristao režirati u Pučkom učilištu, što je skandalozno što nije, ima li u Hrvatskoj režisera i o još puno lipih stvari o kojima ništa ne smije reć.

Otkud ti u Velikoj Gorici?

Paolo Magelli: Senka (Bulić, glumica i ravnateljica POUVG, op. a) je strašno zanimljiva... ona je samnom počela raditi davnih 80-tih, na Dantonovoj smrti u Splitu. Jako je volim i izuzetno cijenim... to kako je ona živjela, izvan svakog konteksta, sama i sama se formirala... Ona jako dobro poznaje europski teatar, nema samo tu dimenziju glumice, nego je po pitanju kazališta jedan informiranijih ljudi u ovoj zemlji.. i to me fasciniralo, jednako kao i kad je odlučila otići u Veliku Goricu ... tad smo se našli i ja sam joj obećao da ću tamo doć raditi... a kad daš riječ... barem u kazalištu... (smijeh) mislim sa ženama je drugo, ali barem u kazalištu bi se to trebalo poštivati...Osim toga, Velikoj Gorici sam vidio šansu da se otvori jedan novi prostor, a omogućeno mi je i da konačno radim s ljudima s kojima sam želio raditi...

Velika Gorica je, ako se ne varam, 6. po veličini grad u Hrvatskoj, iako je u svijesti Zagrepčana još uvijek njihovo predgrađe... Gorica će još malo biti veća nego Osijek, tako da mislim je to grad u koji treba ulagati... ja stalno govorim da se čovjek u Hrvatskoj navečer može napiti ili ubiti... svi pričaju o gradovima herojima... pa pođite u neki od njih navečer – nema ničega... ni u Vukovaru, ni u Vinkovcima... isto je i u Šibeniku, u Zadru... Ovdje kao da postoje samo 3-4 grada u kojima se čovjek može odlučiti za život drugačiji od onog koji diktiraju tzv. 'trendovi'... ostalo je – pustoš...

I zato 'Pir Malograđana'?

PM: Ma gle... da se ne lažemo 'Pir' sam izabrao iz potrebe – potrebe da nađem tekst koji odgovara glumcima s kojima radim... Uvijek radim po tom, a ne po suprotnom principu... A kad imaš prostor bez repertoara, ideš birati svoje želje – želje su ti prije svega glumci, pa onda po njima tražiš tekst... U ovom slučaju put je bio mukotrpan... ne znam koliko sam tekstova pročitao prije nego sam došao do njega... jer ono što me uvijek nerviralo kod 'Pira malograđana' bila je činjenica su ga, barem u svim onim čitanjima koja sam ja gledao, interpretirali kao politički vodvilj...

Taj tekst je napisan u vrijeme kad je Europa bila u velikoj idejnoj krizi, kad joj je nedostajala jedna dimenzija političkog i estetskog razmišljanja i kad su umjetnici bili izolirani potlačeni... ja sam prije 6 godina na Venecijanskom biennalu s talijanskim glumcima imao radionicu baš na temu 'Pira'... i čini mi se da sam bio ukapirao da je to tekst koji ima jake veze s 'Baalom' dakle tekst koji govori o destrukciji vrijednosti ugrađenih u jedan sustav što je dovelo do katastrofe. Mislim da se mi danas, uprkos elektronske šminke koja nas okružuje, duhovno ne nalazimo daleko od tog, rekao bih, apokaliptičnog duhovnog krajolika. U tom smislu 'Pir' je jedan zanimljiv predložak koji se može skandalozno napraviti...

Skandal? Zar i ti?

PM: Ma ne. Ne mislim na skandal radi skandala, nego na nešto što provocira na razmišljanje... Ne znam zašto bi inače danas teatar postojao... ne treba nam uopće kao produkcija nego kao intelektualna potreba...

Kad smo već kod provociranja na razmišljanje, aktualna je priča o invaziji stranih redatelja na hrvatske pozornice. Navodno, zato jer domaćih nema. Ili ne valjaju.

PM: Nije istina. To je lažna polemika. Prvo, kao što vidiš mene još uvijek smatraju stranim režiserom. Prije 16 godina su me htjeli otjerati iz ovog grada jer sam bio strani režiser...a sad su strani režiseri in, a ja više nisam stranac, ali nisam ni domaći... (op. a. Magelli je još davne i burne 1991. kao svojevrstan protest zatražio – i dobio hrvatsko državljanstvo) Dakle, Hrvati imaju posebna krvna zrnca, jednu drugačiju vrstu krvi naspram ostatka čovječanstva...

Što se tiče domaćih režisera - ja uopće ne mislim da ih nema. Ali vidim jedan drugi problem. Prošlo je 8 godina otkad nisam radio u Zagrebu i ne vidim da su tom razdoblju pružene šanse nekim novim klincima... radili su i rade manje-više uvijek isti ljudi. Kako se uopće može tvrditi da nema režisera ako im se ne pruži šansa da se pokažu, da pogriješe, da se korigiraju ... Netko je precizno izračunao da u Hrvatskoj postoji 42% manje kulturnih institucija po glavi stanovnika nego li u Sloveniji. Onda nije ni čudno da slovenska generacija režisera brže raste i može se pokazati – zato jer jednostavno imaju gdje... Samo Cankarjev dom ima 7 dvorana... sad su otvorili fantastično kazalište koje je super opremljeno, i intelektualno, i umjetnički i tehnički - u Novom mestu... to će uskoro biti daleko atraktivnije mjesto za kazalište od Zagreba...

Kad si već spomenuo pauzu, zašto je toliko potrajala?

PM: Ne mogu reći da me nisu zvali da radim. Ali sam se sam odlučio na distancu zbog one farizejske polemike nakon što sam predložio da Gavella napravi koprodukciju sa Crnom Gorom i Srbijom. Naravno da bi se proširio taj prostor za režiser glumce, za filmove... ne zato da se širi Jugoslavija.. Ali tada je bilo jako moralno da hrvatski kapital kupuje cementare u Srbiji, a jako nemoralno i nepoželjno poslati tamo jednog glumca... Ja sam onda bio neprijatelj i ovog grada i Hrvata... Sad je za mene ta ideja zastarila i ne zanima me više. Sada svi tamo idu... A međuvremenu nije da nisam radio u Hrvatskoj... Radio sam i u Rijeci i u Dubrovniku...

Što se u međuvremenu dogodilo s Barakom?

PM: To je proces koji, kako ti dobro znaš, traje skoro 7 godina... Onu prvu baraku smo izgubili i sad je u Lyonu, ali smo nekako došli do druge u Potsdamu, ugovor je potpisan, i ona bi sad trebala biti demontirana i u idućih par mjeseci stići u Zagreb. Kako se to točno pravno rješava nemam pojma, jer nisam imao kontakata na tu temu u zadnje vrijeme... Ja sam trenutno potpuno van te priče... Spominju se tri lokacije... ali ja nisam pretjerano zainteresiran za tu bitku oko lokacije, mislim da bi meni bilo svejedno...

Dobro, na kojem će organizacijskom modelu ta Baraka funkcionirati?

PM: Ja bi ti mogao govoriti samo o svojim željama. Što će se točno dogoditi – ne znam. Htio bi da to ne bude klasična reprodukcija nekog već postojećeg teatra... da bude prostor u kojemu bi se intelektualno i kulturološki bilo zanimljivo kretati... mjesto okupljanja nekih interesantnih snaga...

Imam, naravno, za to detaljno napisan projekt, ali to ću ti radije dati na čitanje nego da o tome pišeš, pa da opet netko prepisuje...

Koliko je hrvatsko kazalište u dosluhu s onim što je vani, ne trend nego važno?

PM: Ja sam alergičan na trendove i mislim da uvijek treba ići kontra njih... ali i moj uvid u zagrebačku kazališnu produkciju je, nažalost, ravan nuli. Ne radim tu 8 godina... dođem, pogledam jednu predstavu i to je to... Ne poznajem recimo Ogarjeva, Senjinove dvije predstave nisam pogledao... a ionako me ne zanimaju imena...

Nego?

PM: Moji favoriti npr. u Njemačkoj nisu zvučna imena, ali da sam direktor nekog kazališta, doveo bi ih i predstavio u jednom kulturološkom kontekstu... dakle povezao bi ih i sa Akademijom ili sa nekom drugom školom jer ADU ne bi trebala biti jedina škola u ovom gradu ili bi ih povezao s mladim režiserima na nekom zajedničkom projektu...

Emmanuel de Véricourt i Christian Colin napravili su 1991. l'Ecole de Théâtre du TNB, što je po meni danas najbolja škola za glumce na svijetu… svake tri godine primaju po 13 glumaca, koji su visoko, visoko plaćeni – danas imaju poreko 3000 eura i rade po cijeli dan, a obavezni su u kazalištu raditi 2 produkcije godišnje. Istovremeno, režiseri koji rade u kazalištu Théâtre National de Bretagne obavezni su uz predstavu raditi 2 mjeseca i u školi... bez toga ne bi dobili ugovor... i tako su ti klinci imali prilike raditi s imenima kao što su Brook, Bresson, Colin…. Sebe stavljam na stvarno zadnje zadnje mjesto… mislim da bi se po tom modelu trebalo raditi. Mislim da i Akademija snosi svoj dio odgovornosti što ne želi otvoriti obrazovni proces na taj način...

Akademija? Nije valjda da i tu imaš neki plan?

PM: Pazi na to je pitanje uopće opasno odgovoriti ... Kao što je opasno konkretno govoriti o bilo kojoj ideji. Ovdašnji gospodari kazališnog prostora na sve polažu pravo...

Onda mi nećeš ništa reći ni o fondaciju za pisce koju uskoro pokrećeš?

PM
: Ma mogu ti svašta reći, ali ništa konkretno. Intenzivno radim na tome da napravim jednu fondaciju za mlade pisce, režisere i glumce... koja će im omogućiti da budu plaćeni da rade ono što znaju... kao neka stipendija... Nadam se do proljeća.

Dobro, a što još radiš ove godine?

PM: Nakon 'Pira' idem Sloveniju i radim 'Na ljetovanju' Gorkoga u Goriziji, poslije toga 'Platonova' u Dresdenu u koprodukciji s Gorki teatrom iz Berilna, pa onda idem u Kolumbiju na festival i onda dolazim u ZKM...

'Idiota' Dostojevskog?

PM: Da, Dostojevskog, ali ne više 'Idiota' ... ja sam ga prijavio Gradskom uredu za kulturu, ali čujem da ga rade u &TD-u, pa neću, budući sam bio jako kritičan prema toj politici da se u ovih 150 metara koji se zove Hrvatska Kultura - od &TD-a preko HNK do Gavelle i ZKM odvijaju iste stvari... naprimjer, to da se rade tri 'Sna ljetne noći'... Dakle, bez obzira što sam ja imao potrebu raditi 'Idiota' i što sam ga predložio neka ga rade oni u &TD-u, za mene će biti još prilike... radit ću nešto drugo, ali neću reći što da ne bi opet netko prepisao...

Predizborno je doba. Čemu se domaća kultura može nadati?

PM: Ja ti više ne vjerujem u tu floskulu o toj tzv. Velikoj Hrvatskoj Kulturi...

Kako misliš - više? Zar si ikad vjerovao?

PM: Nikada. Ali sada ne vjerujem ni u mogućnost da... ne vidim niti jednu političku stranku koja to ima kao primarni problem... Mislim da se razumijemo, i Italija je duhovno mrtva. Društveni model u kojem se vodilo računa o čovjeku nestao je i zamjenila ga je grabžljivost. Ja sam se nadao da će ovdje političari nešto iz tih iskustava naučiti. Ali ne... kultura je na zadnjem mjestu svih programa i to samo zato jer, kao, mora postojati... Jedno je sigurno. Još nismo dotakli dno dna.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI
PRATITE NAS I NA
INBOX

Ne propustite naš dnevni Newsletter

Sažetak svih vijesti objavljenih prethodnog dana dostavljamo svakog jutra u vaš inbox

NAJČITANIJE
NAJNOVIJE