Naslovnica > DOSSIER > Brecht, Bertolt

Brecht, Bertolt

Bertolt Brecht njemački je dramatičar, redatelj i teoretičar teatra, a modernu je kazališnu povijest ponajviše zadužio svojim konceptom tzv. epskog kazališta.
Share on facebook
Share on twitter

Bertolt Brecht rođen je 10.11.1898. u Augsburgu. Poeziju je započeo pisati kao dječak, a prva pjesma izdana mu je 1914. godine. Između 1919. i 1921. piše kazališne kritike za socijalistički list Die Augsburger. 1920. radi kao dramaturg u Kammerspiele u Münchenu, gdje mu je izvedena drama 'Bubnjevi u noći' koja govori o vojniku koji se vratio s fronta u jednako kaotično društvo. Drama je nagrađena prvom nagradom Kleistpreis. 1922. godine ženi se s Marianne Zoff, od koje će se rastati pet godina kasnije. Već se 1928. oženio s Helene Weigel, glumicom, koja će od tada glumiti naslovne uloge u njegovim komadima (ne svim), ali i putovati s njim po raznim državama svijeta nakon što napuste Njemačku.Studirao je prirodne znanosti i medicinu u Münchenu, ali ubrzo se posvećuje kazalištu. Prvu dramu, 'Baal', napisao je 1918. godine (izvedena je 1923.), a u njoj se bavi seksualnošću i slavljenjem života. Time započinje svoju karijeru dramatičara, teoretičara kazališta, pripovjedača i pjesnika, redatelja i filmskog pisca.

U kazališnu teoriju uveo je pojam epskog kazališta, razvio je teoriju Gestusa i glasoviti efekt očuđenja (Verfremdungseffekt) bez kojih bi danas suvremena kazališna teorija bila nezamisliva. Brechtovo nemilosrdno i gorko ruganje modernom društvu ljudsku stvarnost reducira na četiri osnovne funkcije: jesti, bludničiti, mlatiti i pijančevati ('Uspon i pad grada Mahagonnya', 1930.) Iako sarkastičan stav i stil nisu nikad napuštali Brechta, u njegovim se scenskim djelima javlja i toplo suosjećanje sa siromašnima i slabima.

1923. godine dolazi u Berlin gdje u Deutsches Theater radi sa poznatim redateljima tadašnjeg doba Maxom Reinhardtom i Erwinom Pisactorom. U suradnji sa skladateljem Kurtom Weillom piše 'Operu za tri groša' po predlošku 'Prosjačke opere' Johna Gaya i J.C. Pepuscha iz 1728. godine, s kojom je započeo njegov međunarodan uspjeh. Radnja 'Opere' događa se u londonskome podzemlju gdje na dan dan kraljičine krunidbe, na vješalima treba završiti razbojnik zbog ljubavi s kćerkom kralja prosjaka. Brecht u tom dijelu prikazuje lažne prosjake, lopove, policajce, bludnice. Njemački filmski redatelj Georg Wilhelm Pabst snimio je 1931. godine film prema tom Brechtovom komadu. Film 'Prosjačka opera' bio je jako uspješan, no Bertolt Brecht je tužio Pabsta i filmsku kompaniju za koju je snimljen film zbog nevjerodostojne adaptacije.

1933. godine, nakon dolaska nacista na vlast u Njemačkoj, Brecht odlazi u izgnanstvo. U Danskoj ostaje do 1941. godine, a zatim preko Rusije odlazi u S.A. D. U Hollywoodu (1941.-1947.) se pokušava baviti filmom, no propada mu projekt o Ivani Orleanskoj, a ni s ostalim scenarijima producenti nisu zadovoljni. On sam nezadovoljan je posljednjom verzijom filma 'I krvnici umiru' kojeg je režirao Fritz Lang 1943.

U Njemačkoj su njegove knjige spaljivane, a Brecht je odsječen od svih zbivanja vezanih uz kazalište u Njemačkoj. No, tih godina piše svoje najpoznatije drame i postaje slavan.

1940. tako nastaje 'Dobri čovjek iz Sečuana', a 1941. 'Majka Courage i njezina djeca' u kojoj se bavi kronikom tridesetogodišnjeg rata u Europi. Majka s kočijom i svoje troje djece od kojih je jedna nijema kći putuje ratištem i prodaje proizvode vojnicima. 'Život Galilejev' nastao je 1939., a premijeru u New Yorku Brecht nije vidio jer je optužen za protuameričko djelovanje, te je iste godine morao napustiti Ameriku. Preselio se u Švicarsku gdje je proveo godinu dana u Zürichu, pišući svoje važno teorijsko dijelo 'Mali organon za teatar' te postavljajući na scenu Sofoklovu 'Antigonu'. 'Kavkaski krug kredom' završava 1945.godine.

1949. godine vraća se u istočni Berlin gdje osniva svoje vlastito kazalište Berliner Ensemble. Za premijernu izvedbu svoga kazališta Brecht je izabrao dramu 'Gospodin Puntila i njegov sluga Matti'. Drama je napisana prema predlošku finskog pisca Hellea Wuolijokija. Puntila je bogat zemljoposljednik, koji je velikodušan je i darežljiv kad je pripit, no trijezan je tipičan surovi škrtac. Trijezni Puntila želi svoju kći udati za diplomata, no pijanom se čini bolje udati je za slugu Mattija.

Iste godine postavlja 'Majku Courage i njezinu djecu' s Helene Weigel u glavnoj ulozi. Njena uloga ostala je u kazališnoj povijesti poznata po nijemom kriku kojim Helene Weigel reagira na mrtvo tijelo svog sina, Švicarskog sira.

Brecht je surađivao s vodećim skladateljima toga doba: Kurtom Weillom, Paulom Dessauom, Hansom Eislerom i Paulom Hindemithom, a pisao je i poeziju, objedinjenu u dvije zbirke, obje izdane pod imenom 'Pjesme'.

1950. Bertolt Brecht i Helene Weigel dobivaju austrijsko državljanstvo, predstava 'Majka Courage i njezina djeca' u režiji Jeana Vilara (1951.) donosi mu popularnost i u Francuskoj, koju potvrđuje sudjelovanje Berliner Ensamblea na Internacionalnom kazališnom festivalu u Parizu 1954. Godinu dana kasnije Bertolt Brecht dobiva Staljinovu nagradu za mir. Bertolt Brecht umro je od srčanog infarkta 14.08.1956. u Istočnome Berlinu. Pokopan je na Doroteheenstadtskom groblju, uz Hegela i Fichtea.

Brecht je svoju teoriju kazališta koju je gradio na antiaristotelovskoj poetici opisao u 'Malom organonu za kazalište' i 'Dijalektici u teatru'. On se u stvaranju epskog kazališta služio elementima naracije, slobodne montaže, izoliranih slika, traktata i pamfleta uz glazbenu pratnju i svjetlosne efekte. Sredstva tu nisu iluzija i sugestija, nego činjenice i dokazi, a cilj nije probuditi osjećaje, nego navesti na odluke i uvesti gledatelja u direktnu političku akciju, nema katarze već se računa na gledateljev racionalni izbor. Načinu glume u epskome teatru od glumaca nije zahtijevao uživljavanje u ulogu, već potpuno suprotno - odmak i kritički stav prema ulozi. Gledatelju se nije dopuštala identifikacija s likovima prikazanim na pozornici, on je uvijek morao ostati kritičan prema svemu što gleda.

Jedan od važnih elemenata epskog kazališta je V-efekt ili efekt začudnosti. To je tehnika kojom se u radnju na pozornici ubacuje nešto upadljivo, nešto što odskače od uobičajenog toka radnje, nešto za što je potrebno objašnjenje, što nije samo po sebi razumljivo. Cilj tog efekta je gledateljima omogućiti kritiku s društvene pozicije. Glumac ne smije proživljavati rečenicu kako bi se gledatelj s njom identificirao, već je mora podvrgnuti kritici i protestu. Jedan od poznatih natpisa iz Brechtovih predstava jest 'Ne buljite tako romantično!'

U epskom kazalištu V-efekt se postizao predstavljačkom glumom, glazbom, songovima, scenografijom. Svrha V-efekta je istraživački i kritički stav o prikazivanome, ukidanje iluzije i čarolije pozornice. Postoji nekoliko načina da se u izvedbi putem glume ostvari V-efekt: 1. prevođenjem u treće lice, 2. prevođenjem u prošlost, 3. govorenjem didaskalija.

Epski teatar temelji se i na uličnim prizorima, što Brecht objašanjava u 'Dijalektici u teatru' pomoću priče o uličnom zabavljaču: „ Pri prepirci je li prikazivač zaista najprije desnom ili lijevom nogom zakoračio na cestu i, prije svega što je unesrećeni bio učinio, prikazivanje se može tako mijenjati da dolazi do V-efekta. Pošto prikazivač sada točno pazi na svoj pokret, izvodi ga oprezno, vjerojatno i usporeno, to on postiže V-efekt: to znači da on taj djelić zbivanja čini začudnim, on ga naglašava po važnosti. I, stvarno V-efekt epskog teatra pokazuje se kao koristan za našeg uličnog prikazivača, drugim riječima: on se javlja i u ovom svakodnevnom malom prizoru prirodnog teatra na uličnom uglu, koji ima malo veze s umjetnošću. Još lakše kao element svagog uličnog prikazivanja prepoznaje se neposredni prijelaz od predstavljanja na komentar, koji je karakterističan za epski teatar. Ulični prikazivač prekida kad mu se god to čini mogućim svoje oponašanje objašnjenjima. Zborovi i projicirani dokumenti epskog teatra, izravno obraćanje njegovih glumaca gledaocu, principijelno su ista stvar.“

Brechtov komad 'U guštari velegrada' bio je na repertoarnom planu tada naprednog zagrebačkog Dramskog studija, koji je kao svojevrsna preteča današnje ADU djelovao pri HNK, no Studio je zabranjen 1935., a neki njegovi članovi uhapšeni prije nego što su započete probe. 'Operu za tri groša' na ovim je prostorima premijerno postavio 1937. godine poznati redatelj Bojan Stupica u SNG Ljubljana.

Bez Bertolta Brechta suvremeno kazalište bilo bi nezamislivo, a slavni redatelj Peter Brook proglasio ga je u svojoj knjizi 'Prazni prostor' najradikalnijim i najutjecajnijim teatarskim čovjekom našega doba.

Tekst o Brechtu možda je najbolje završiti upravo njegovim riječima iz tzv. fragmenta 'Fatzer', nikad dovršenog tekstualnog predloška na kojem je radio od 1927. do 1932. godine gdje je napisao:

izrijek nek glasi:
niti ću vladati
niti govoriti neistinu
niti nepromišljeno djelovati
niti služiti nekom čovjeku
niti iskazivati nezadovoljstvo
niti biti beskorisan
ali što sam učinio
moglo je biti: vladanje
ali što sam rekao
moglo je biti: neistina
ali kako sam djelovao
moglo je biti nepromišljeno
nek me se dakle zaboravi
ja sam ništa.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI