Naslovnica > VIJESTI > MJUZIKL I OPERA > Zašto su kastrati ikada bili hit?

Zašto su kastrati ikada bili hit?

Morbidna tehnika stvaranja sjajnih pjevača zaživjela je još u 16. stoljeću, i do 1903. rezultirala sakaćenjem tisuća dječaka - u ime umjetnosti. [VIDEO+AUDIO]
Share on facebook
Share on twitter

Kastriranje, medicinski postupak koji ne treba previše objašnajvati, zabilježeno je još u prahistorijskim kulturama kao način kažnjavanja, a od antike su oni njemu podvrgnuti bili su posebno popularni kao visoki dužnosnici i savjetnici na dvorovima, iz vrlo praktičnog razloga – nisu mogli utemeljiti protivničku dinastiju.

Ipak, nijedna od tih civilizacija nije došla na ideju iskorištavanja kastrata kao pjevača koji su zadržali gipkost dječačkog glasa, a opseg i snagu odrasloga. Kao profesionalni pjevači prvi put se javljaju na dvoru grofa Gugliema Gonzage, koji svoju dvojicu pjevača šalje u Rim kako bi ih čuo kardinal Ippolito d'Este (inače sin zloglasne Lucrezie Borgie). 16. stoljeće značajno je za povijest religije i zbog reformacije , koju je 1517. pokrenuo Martin Luther, ali i i protureformacije, katoličkog odgovora na Lutherovih 95 teza. U sklopu protureformacijskog pokreta raspravljalo se o promjenama svih vrsta, a vrlo važna stavka bila je i crkvena glazba.

Kardinali su zahtjevali da crkvena glazba bude uravnotežena, jasna, te da prednost ima tekst, koji bez obzira na polifoni slog, mora biti razumljiv u svakom trenutku bogoslužja. Ženama je, prema Prvoj poslanici Korinćanima, u crkvi zabranjeno govoriti (a kamoli pjevati), tako da su u zboru Sikstinske kapele, tada najuglednijem u katoličkom svijetu, pjevali dječaci ili falsetisti. Dok su se dječački glasovi prebrzo mijenjali, glas falsetista nije bio dovoljno snažan, te je to narušavalo kvalitetu zbora.

U isto vrijeme veliki renesansni majstor Orlando di Lasso koristi kastrate u svom zboru u Münchenu, Tako 1589. papa Siksto V.  reformira zbor Sikstinske kapele , uvodeći u njega kastrate umjesto dječaka i falsetista. U Rimu su se kastrati prvi puta pojavili u operi, štoviše, u naslovnoj ulozi Svetog Alekseja u palači prinčeva Barberini. Od tada počinje strelovit uspon kastrata...

Jedan od najslavnijih među njima, Carlo Broschi – Farinelli, zaslužio je čak i biografski film snimljen 1994., u kojem je tim muzikologa radio na rekonstrukciji glasa jedne od najvećih pjevačkih zvijezdi 18. stoljeća. Iako nije dolazio iz siromašne obitelji kao većina kastrata, njegov otac preminuo je mlad, te je stariji brat odlučio da će dječak postati kastrat. Isti taj brat, prosječni i zanatski skladatelj, itekako se okoristio Farinellijevim talentom, skladajući niz opera (koje su tada nastajale podjednako brzo kao i filmovi u Bollywoodu) u kojima je Farinelli imao glavnu ulogu.  Sa 15 godina krenuo je na turneju kroz europske prijestolnice, a velik je uspjeh postigao u Londonu, gdje je prema riječima kritike nadmašio i Händelovog omiljenog Sensina. Farinelli je profesionalnu karijeru završio na španjolskom dvoru, gdje je kraljica smatrala kako bi njegov glas mogao pomoći oboljelom kralju. Umro je obogaćen, ali usamljen u Bologni, gdje su ga do smrti posjećivali slavni umjetnici, a održao je i korespondenciju sa slavnim libretistom Metastasiom.

Kastrati su bili nalik na današnje pop zvijezde. Bili su obožavani među ženama, imali su potpunu slobodu u nastupu i do dekadencije barokne opere došlo je, među ostalim razlozima, i zbog toga što je čitava opera bila podređena njihovim hirovima. Sami su birali svoje kostime, često neusklađene sa vremenom radnje opere, njihove uloge bile su gotovo superherojske, a svoje arije su često improvizirali i mijenjali kako bi im odgovaralo kako bi do izražaja došla njihova virtuoznost. Teško je odgovoriti na naslovno pitanje, a ne povući paralele sa nekim zvijezdama današnjice, tako da možemo reći kako su kastrati bili popularni zbog spoja ekstravagancije, virtuoziteta i izvođačke karizme.

Iako je već 1748. papa Benedikt XIV. pokušao zabraniti kastrate po uzoru na Francusku, gdje nikada nisu postali popularni, to mu nije uspjelo upravo zbog njihove ogromne popularnosti u Italiji u 18. stoljeću. Do početka kraja došlo je ujedinjenjem Italije 1861., kada je ta praksa postala nezakonita. 1878. papa Leo XIII. zabranio je kastriranje, osim za potrebe Sikstinske kapele i ostalih papinskih bazilika. Konačno, kastrati su zabranjeni 22. studenog 1903. dekretom pape Pija X.

Posljednji kastrat u zboru Sikstinske kapele bio je Alessandro Moreschi, također i jedini kastrat čije je pjevanje zabilježeno na gramofonskim pločama. Bio je toliko cijenjen da ga je čak i sekularna talijanska kraljevska obitelj pozvala da pjeva na sprovodu ubijenog kralja Umberta I. 1900. godine, a djelovao je do umirovljenja 1913. godine.

 

Nažalost, snimka koju imamo unatoč digitalizaciji ne može dočarati glas kastrata u punom sjaju, ali se zato kastratskim repertoarom temeljito pozabavila  Cecilia Bartoli na svom albumu Sacrificium, prilično kontroverzne naslovnice /glavna fotografija/, a koju je posvetila tisućama dječaka koji su na ovaj način bili osakaćeni i fizički, ali i psihički.

http://www.youtube.com/watch?v=FPPRyQhRiwA

 

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI