Naslovnica > VIJESTI > INFO > Nagrade HNK Rijeka

Nagrade HNK Rijeka

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca nagradilo je najbolja ostvarenja u vlastitoj Drami i Operi u sezonama 2006./2007. i 2007./2008. A dobitnici su...
Share on facebook
Share on twitter

Predstava Pčelica Maja Brune Bjelinskog pod ravnanjem Igora Vlajnića i u režiji Ivana Lea Leme najbolje je operno ostvarenje u cjelini HNK Ivana pl. Zajca. Tako je odlučila prosudbena komisija za dodjelu nagrada za najbolja umjetnička ostvarenja u sezonama 2006./2007. i 2007./2008., koja je Nagradu „Štefanija Lenković" za najbolje ostvarenu žensku opernu ulogu  dodijelila Anđelki Rušin. Nagrada „Milan Pihler" za najbolje ostvarenu mušku opernu ulogu pripala je Ivici Čikešu. Posebno priznanje pripalo je Orkestru i Zboru Opere za sudjelovanje u operi Judita F. Paraća.

Predstava Turbofolk, autroski projekt redatelja Olivera Frljića najbolja je dramska predstava HNK Ivana pl. Zajca u sezoni 2007./2008. U istoj sezoni, prema odluci prosudbene komisije, najbolju je žensku ulogu ostvarila Elena Brumini kao Sestra Robert Anne u predstavi Nunsense, a mušku Alen Liverić kao Petruccio u predstavi Ukroćena goropadnica. Posebno priznanje za najbolji glumački par sezone 2007./2008. pripalo je Jeleni Lopatić i Alenu Liveriću za uloge Jelene i Alena u predstavi  Turbofolk.

U nastavku donosimo popis nagrađenih uz obrazloženja nagrada.

***

NAGRADA «BORIS PAPANDOPULO» za najbolju opernu predstavu u cjelini:opera za djecu „PČELICA MAJA" Bruna Bjelinskog pod ravnanjem Igora Vlajnića i u režiji Ivana Lea Leme

Ovogodišnja nagrada «Boris Papandopulo» za najbolju opernu izvedbu u cjelini pripala je izvedbi dječje opere «Pčelica Maja» skladatelja Brune Bjelinskog. Izvedba opere «Pčelica Maja» prema svim je pokazateljima ispunila široku skalu artističkkih kriterija uključujući i kriterij repertoarnog izbora. Sažeto rečeno radi se o ulaganjima u novi žanr koji se otvara spram malđe riječke publike o kojoj Kazališna kuća Ivana pl. Zajca Rijeka želi voditi brigu. S druge strane ovog istog izbora stoje i šira kulturna značenja koja idu u prilog oživljavanju i promicanju djela nacionalne baštine, u ovom konkretnom slučaju, i djela koje je nastalo pedesetih godina prošlog stoljeća kada se operu smatralo prijezira vrijednosnom vrstom budući da je teško napustila duh tradicionalnosti. U tom kontekstu, Bjelinskijeva «Pčelica Maja» veliki hrvatski odgovor na europsko posrnuće opernog stvaralaštva koji se svakom novom inscenacijom, tako i ovom riječkom, aktualizira, revalorizira i kao novi prilog doznačuje nacionalnom kulturnom razvoju.

Kroz priču u kojoj se prati simpatičan lik pčelice i njezinih prijatelja, otkriva se bogata paleta tema i sadržaja od klasičnih mitskih do kulturoloških, koje se okupljaju oko one temeljne: odrastanje u realnom i neidealiziranom svijetu.; svijetu gdje se otvara put spoznaji i samospoznaji. U riječkom izdanju priča o odrastanju pčelice oživljava u punoj Bjelinskijevoj dinamici zbog čega se mlada publika uspjevala lako identificirati s glavnim likom i uživiti se u obilje umjetničkih kreacija. Upravo stoga što visoki stil umjetničkih kreacija nije disonirao s prirodnom spontanošću priče, njezinom glazbeno-scenskom razigranošću, uspostavila se bliska komunikacija između publike i izvođača. Za to su zaslužni redatelj Ivan Leo Lemo, scenografkinja Vesna Režić, kostimografkinja Mirjana Zagorec  te koreografkinja Larisa Lipovac koji su osmislili mala bića i njihov svijet, te pjevačke i glumačke infleksije koje su ostvarili vrsni operni pjevači kazališta među kojima Olga Šober, Anđelka Rušin, Kristina Kolar, Sergej Kiselev i drugi, te sjajni zbor i orkestar pod ravnanjem dirigenta Igora Vlajnića.

Visoki stupanj profesionalne uigranosti i onaj neizostavni trenutak kolektivnog osjećaja dobrih vibracija učinili su izvedbu osebujnom. Bez atribucije «simpatično» kvalifikacija bi bila nepotpuna. Riječko izdanje «Pčelice Maje» bio je posebni događaj operne sezone koji je zbog puno pohvala snažno odjeknuo na nacionalnoj razini.

NAGRADA «ŠTEFANIJA LENKOVIĆ» za najbolje ostvarenu žensku ulogu: ANĐELKA RUŠIN za ulogu Žabe u operi „Pčelica Maja" B.Bjelinskog i ulogu Dome u operi „Ero s onoga svijeta" J. Gotovca

Nagrada se dodijeljuje renomiranoj riječkoj mezzosopranistici Anđelki Rušin za izvanredno glasovno i glumački profilirane uloge «Dome» u operi «Ero s onoga svijeta» skladatelja Jakova Gotovca  i «Žabe, Kukavice i Matice» u «Pčelici Maji» skladateljaBruna Bjelinskog gdje je pružila izvanredan estetski doživljaj različitih protagonista priče. U bajkovitom svijetu obiju opera Anđelka Rušin impresivno je oživjela svojim prekrasno artikuliranim mezzosopranom, likove koji su glazbeno-scenski i karakterno ostvareni  u svojem potpunom umjetničkom značenju. Oba uprizorenja pružila su mogućnost riječkoj primadoni da još jednom potvrdi svoje izuzetne glasovne i glumačke kvaliteta

NAGRADA «MILAN PIHLER» za najbolje ostvarenu mušku ulogu:

IVICA ČIKEŠ za ulogu Oloferna u operi „Judita" F.Paraća, ulogu Marka u operi „Ero s onoga svijeta" J.Gotovca i ulogu Don Basilia u operi „Seviljski brijač" G. Rossinija

Nagrada se dodijeljuje basu Ivici Čikešu temeljem najbolje ostvarenih  glavnih uloga tijekom navedenih dviju opernih sezona. Riječ je najprije o pjevački i glumački slojevito strukturiranom liku «Oloferne» u operi «Judita» skladatelja Frane Paraća gdje je Čikeš imponirao voluminoznim i izvanredno glasovno i dikcijski artikuliranim basom, potom maštovito osmišljenim likom «Marka» koji je suvereno vladao pozornicom u  «Eri s onoga svijeta» skladatelja  Jakova Gotovca te intrigantnom buffo-ulogom  «Don Basilia» u Rossinijevoj operi «Il barbiere di Siviglia». Tri potpuno rarličita protagonistička profila interpretirana na vrlo visokoj pjevačkoj i glumačkoj razini bila su više nego dostatan kriterij za ovu prestižnu nagradu.

POSEBNO PRIZNANJE «BORIS PAPANDOPULO»

ORKESTAR I ZBOR OPERE za sudjelovanje u operi „Judita" F. Paraća

Riječka izvedba»Judite» ima sve uvjete za nagradu operne izvedbe u cjelini. Međutim kako je ona dijelom varijanta splitskog izdanja, ocjenjivačka komisija se odlučila za partikularni pristup koji se pokazao sretnim rješenjem za nagrađivanje uspješnosti riječkog izdanja. Temeljem toga povjerenstvo je odlučilo dodijeliti posebno priznanje «Boris Papandopulo» zboru i orkestru za izvedbu opere «Judita» skladatelja Frane Paraća.

Zahvaljujući čvrstoj dirigentskoj ruci mo Nade Matošević i zborovođi Igoru Vlajniću, zbor i orkestar Opere pokazali su vrlo visok stupanj interpretativne kreativnosti. Njihovo je muziciranje doseglo energetsku razinu koja je neophodna za umjetničko oživljavanje atonalitetnih suvremenih predložaka. Ovom su izvedbom riječki zbor i oprkestar prešli prag klasičnih reproduktivnih zasada i dokazali svoju zavidno visoku reproduktivnu tehniku, adaptivne sposobnosti i naposljetku načine promišljanja suvremene glazbe koju je obilježila radikalno nova estetika. U tom pogledu nagrada je ujedno i podstrek našim najangažiranijim glazbenicima-reproduktivcima u njihovom stalnom stručnom napredovanju.

NAGRADA „ĐURO ROŠIĆ" za najbolju dramsku predstavu u cjelini: predstava „TURBOFOLK", autorski projekt redatelja Olivera Frljića

Nezaustavljivo u specifičnostima svojega progresa, sramežljivo pred ogledalom drugoga, dakle, balkanofobično, ovo naše podneblje, kada ga pitate po čemu je jedinstveno i po čemu se toliko razlikuje od susjeda, ne smeta što na to nema odgovor. Dapače, izostanak odgovora ono i ne vidi kao problem, pa ga slavodobitno zamijeni zavičajno-nacionalnim krikom: nije važno tko sam, glavno da nisam k'o oni tamo!

Problem je u zrcalu. Točnije u strahu od zrcala. Kada su svojedobno Donatiena Alphonsea François de Sadea, barem je to tako zabilježeno u drami Quills, Douga Wrighta, pitali što je pošlo krivo nakon izvođenja njegove društvene satire, Zločini ljubavi, odgovorio je: «Pred njih sam postavio zrcalo. Nije im se dopalo to što su vidjeli.» Zrcaljenje zbilje u takozvanoj tranziciji, koja je, kako je u to uvjeren dvojac konspirativnoga imena «Ludež», imenima Predrag Lucić i Boris Dežulović, domovinu nam, od etnohigijenskih melodija Bljeska i Oluje, dovela do merkantilno ekumenskih melodija Delte i Konzuma, zahtjeva hrabrost. Hrabrost ne samo onoga koji aktivno zbilju zrcali, nego i onoga tko, pred njezinim odrazom ne zatvara oči. Tranzicija je u nas proizvela inačicu teorije odraza koja više ne predstavlja, kako su to govorili Marksisti- revizionisti, subjektivni odraz objektivne stvarnosti, nego jednostavno odraz. Odraz bez subjekta, odraz kojemu subjekt, da bi ga odrazio, nije niti potreban. To, naravno ne znači da se zahvati koji odražavaju zbilju na hiperrealističan način odriču autorske ruke. Ne. To znači da se suvremeni autor, djelatnik u suvremenom, postsubjektivističkom i postemocionalističkom razdoblju, ukoliko je dobar u tome što radi, zna skloniti u sjenu, zna zatomiti ego, umije otvoriti prostor u kojemu se akteri i aktanti, u ovom slučaju glumci koji imenima i prezimenima, afilijacijama i osobnim situacijama, zrcale sami sebe, mogu ostvariti svaki za sebe i, ako ništa u njihovom kolektivnom zrcalu ne krene po zlu, kao grupa novih nomada u kulturi koja se jednakom brzinom rekonfigurira i koja nam jednakom brzinom izmiče. To je taj novi teatar kojem dodjeljujemo nagradu.

Turbo folk Olivera Frljića definitivno je anti-spektakl Generacije P. Iako u korijenima regionalan, govor Turbo folka, je univerzalan. Pogotovo u zemljama u kojima je, za razliku od domovine Marquisa de Sadea, buržoaska revolucija izostala, tako da građanstvo nije doživjelo svoju afirmaciju.

Univerzalnost i produktivna predvidljivost tranzicijskog kulturalnog žargona koji nameće pravila ponašanja u svijetu bez reda i mira, kao lutajući motiv obilazi sve postkomunističke i postsocijalističke zemlje i pred lica sve ugroženije grupe zainteresiranih iznosi fragmente svijeta koji je prepoznatljiv vremenu koje je započelo padom Berlinskoga zida i koje se, nadajući se tada bogatstvu razlika, sad nalazi unutar sve isprepletenije mreže uzaludne uzajamnosti.

Da bismo predočili kako ta mreža fukncionira u nju ćemo, za kraj naše priče o slici trans-nacionalne svakodnevice, (kao i nacionalne svakodnevice u transu) uplesti dva zemljopisno udaljena lika: jednog novog Riječana i jednog novog Rusa. Listajući stranice regionalne početnice svijeta u kojoj je riječ «poruka» postala sinomim za metak u glavu, za eksplozivom nakrcan moped, ili samo za baseball palicu kojom, vratimo ze načas jeziku,  naručiteljev izvođač radova, udara metu po malome mozgu, čakavac se pita: se to nami splatilo? Rus pak, suočen s ubojstvima novinara, spašavanjem tigrova od strane ražalovanih KGBovaca, aktovkama punim plutonija koje slobodno šeću aerodromima Europske Unije, pita se: je li vrijedilo imperij zla mijenjati za banana republiku zla, koja, usput da napomenemo, banane uvozi is Finske. Toliko o  slici regionalne univerzalnosti ovogodišnjeg laureata!

NAGRADA „ZLATA NIKOLIĆ" za najbolje ostvarenu žensku ulogu:

ELENA BRUMINI za ulogu sestre Mary Robert Anne u predstavi ''Nunsense'' Dana Goggina

Niz raspjevanih tonova povezanih u dopadljive melodije, praćene živahnim pokretima i dobrom zabavom na sceni, vesele redovnice šaljivo prenose publici pokazujući svoju uigranost i adekvatnu međusobnu komunikaciju. Odmah je vidljivo da se radi o ansamblu koji, u svakom pogledu, dobro funkcionira. Jedna je nadstojnica koja doista nastoji držati stvari pod kontrolom čak i kada one uvelike izmiču nadzoru njezine 'dirigentske palice', druga je magistra novakinja gladna vladanja, treća je negdje putem izgubila svoj identitet, četvrta je stvarno jako htjela biti balerina, a peta je, eto, dijete ulice.

Dijete ulice ili sestra Mary Robert Anne. Otkačena i pomalo divlja. Zapravo i koketno problematična. Vrckava i razigrana, izuzetno spretna i sasvim malo neposlušna. Istovremeno umiljata i topla, živahnih očiju i dinamičnog temperamenta simpatičnog karaktera. A k tome još i urnebesno talentirana, pa kaže da SAMO želi biti zvijezdom!!

Nunsense joj to i omogućuje. Ona plijeni pažnju svojom uvježbanošću na različitim područjima koje mjuzikl pred nju postavlja - izvanredno objedinjuje glumu, pjesmu i ples. Vrlo je snalažljiva i vješta u scenskom pokretu, lijepe boje glasa, vrlo dobrih vokalnih sposobnosti te istančanog osjećaja za interpretaciju muzičkih numera. Igra s lakoćom i zavidnom spontanošću. Ova mlada glumica doista je sveobuhvatna scenska ličnost koja nadahnjuje svojom ambicioznošću. Ona je dojmljiva, šarmantna, ženstveno zaigrana, višestruko nadarena, ona je izvrsna - Elena Brumini.

NAGRADA „RANIERO BRUMINI" za najbolje ostvarenu mušku ulogu:

ALEN LIVERIĆ za ulogu Petruccia u predstavi „Ukroćena goropadnica" W. Shakespearea

Da, opet Alen Liverić. Ali nismo krivi mi. Kriv je - čovjek s maskom. Maske mijenja takvom lakoćom da se u konačnici čini kao da ih je ukrotio. Izbrisao granicu između čovjeka i glumca.

Petruccio je lik kontroverzi, snage ali i romantike, lik mizogene nježnosti, lik koji prstom istovremeno ponosno upire na pragmatičnu bahatost muške energije, ali i na bespolnost (potrebe) ljudskoga osjećaja za drugoga. Liverićev je đentlmen iz Verone maestralno psihologiziran svim 'raspoloživim oruđima'; od maske koja više otkriva nego što skriva, preko tijela, boje glasa, do interakcije sa svim ostalim elementima scene odnosno čitave predstave. On mimikom, gestom, dikcijom, tonom, istovremeno grubo, prepotentno, glupavo šarmantno i ponosno zauzima svoj stav 'pravo muško'. Duhovitost koja je iskonski njegova nije u koliziji s usiljenim osmjehom, jer to je ono što od njega i društvo i goropadnica očekuju.

Karikatura povrh karikature, ali nikada izvan gabarita svojstvenih vrhunskome glumačkome umijeću, to je Liverićev Petruccio, portretiran duhovito već kroz pristup, lik koji konzistentno cjelokupnom pojavom slijedi tekst i dominira svim očekivanjima na sceni i ispred nje, lik koji zvonko odzvanja u vlastitom pretjeranom naglašavanju pojedinih glasova, posebice afrikata, ili u komično ljutitom ali savršeno kontroliranom podizanju glasa, kada je potrebno. Alen Liverić vrlo vješto podcrtava pučku crtu kao konstantu uloge, pri tome istovremeno uspijevajući u jednom drugom, po našem sudu vrlo važnom i zahtjevnom zadatku: otvaranju prostora za našu percepciju predstave u kojoj činjenica da se ovdje u konačnici radi ipak o jednom prilično sirovom krotitelju, ostaje negdje duboko ispod maske glumišta. Bezvremenost Shakespeara, koja nije nužno potraga za idealom već puno prije i puno više potraga za pokretačkom snagom u čovjeku, tako suvereno izbija u prvi plan.

U samom zaključku malo o Alenu samom. Postoje naime glumci koji, bez obzira koja im je uloga dodijeljena, istu autoriziraju svojim neznatno modificiranim JA i daju joj dignitet tako da je, na neki način posvoje. Pomalo paradoksalno pitanje glumca dalo bi se modificirati locirajući ga u kružni tok argumenata: da li je velik glumac onaj koji na svoj način umije obgrliti ulogu i autorizirati je interpretacijom; ili je velik glumac onaj koji, pred ulogom nestane gotovo do neprepoznavanja, uvjetujući život uloge, smrću (ali malom) svojega ega!? Alen je, mišljenja smo, onaj i onakav glumac kojeg krasi sposobnost transformacije neovisno o ulozi koja mu je dodijeljena. No, paradoksalno ili ne, u ulozi o kojoj je ovdje riječ uspijeva dočarati osobnost bez obzira na to što igra pod maskom - ne dozvoljava da mu maska prekrije izražajnost bez obzira što mu u cijelosti prekriva lice.

POSEBNO PRIZNANJE „DR.ĐURO ROŠIĆ" za najbolji glumački par:

JELENA LOPATIĆ i ALEN LIVERIĆ za uloge Jelene i Alena u predstavi „Turbofolk"

Ocjenjivački sud ove godine koristi mogućnost odluke o dodjeli posebnih priznanja prema procjeni i odluci Komisije za najbolja ostvarenja u dramskom programu u sezoni 2007./2008., te nagrađuje glumački par Jelenu Lopatić i Alena Liverića za glumačko ostvarenje dijaloga između Jelene i Alena u predstavi Turbo Folk. Napominjemo da je riječ o sceni oko koje je ocjenjivački sud imao dijelom podijeljena mišljenja, i ne samo ocjenjivački sud već i neki njegovi članovi sami sa sobom, sami pred sobom. Predstava, scena, glumački trenutak koji gledatelje istovremeno uspijevaju suočiti sa samima sobom, ponajprije onima koji žele biti i ponajviše onakvima kakvi u konačnici nisu, u svojoj su temeljnoj odbojnosti umjetnički dovoljno vrijedni i društveno dovoljno korisni da ipak dovedu do suglasja i zasluže nagradu. Nagrada nečemu što nam se, uvjetno rečeno, ne sviđa - to je paradigma oko koje se vrti ono, po našem sudu, najbolje u ovoj sceni, predstavi pa, možda i sezoni.
U sceni koja ne ostavlja prostora za hipokriziju, Jelena i Alen glume sebe, jasno, onakvima kakvi nisu, što iz njih na površinu odnosno pred oči publike izvlači najbolje elemente njihove glumačke vještine. Da, jer glumiti sebe kakvima želimo biti jedna je od uvježbanih uloga od strane većine. No glumiti sebe onakvima kakvima, božemesavučaj, nismo, poseban je zadatak, kojeg su Jelena i Alen izvršili besprijekorno, suočivši se iskonski s predstavom, jedno drugim, teatrom, i svima nama. Ispreplitanje čovjeka, glumca i lika, koje je ujedno i tješnje nego u 'uobičajenom', puno konvencionalnijem teatru  protkano s publikom, uspjelo je u potpunosti. Stvorena je tako mreža emocija i reakcija, u rasponu koji pokriva veliki dio palete osjetilnoga i osjećajnoga, od krajnje negativnoga do krajnje pozitivnoga.
Teatrološki (i ne samo to) dijalog između dvoje nagrađenih glumaca uspio u onome što se od teatra očekuje: da razgoliti akutne probleme suvremenoga društva, da potakne na razmišljanje, ostavi dojam, pa bio to i dojam lošeg okusa i ukusa.
Ova je nagrada naš pokušaj verbalizacije naznake instinkta - koji je u nama probudila scena o kojoj je riječ - da tragamo ili barem osjetimo potrebu traganja za vrijednostima koje, ustvari, niti sami (više) nismo u stanju prepoznati. Koliko god to bolno, teško, pa i degutantno bilo, možda se ipak potrebno razgolititi kako bismo ponovno stekli pravo na privilegiju da postanemo - uvjetno rečeno - 'kulturno' društvo. Dotaknuti dno da bi se vinuli put zvijezda. Sinusoida jedinoga što vječno jest. Civilizacija koja je dosegla kulturološku i intelektualnu razinu spoznaje te duševno bogatstvo iskrenosti emocija kroz povijest stoje kao preduvjeti prava na slobodu izbora. Uključujući i izbor kakvu glazbu slušati, kakve predstave gledati (i postavljati na scenu), te kako se, kada i pred kim (raz)odijevati.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI