Kako sami autori kažu, bitna je stavka njihova koncepta - dobro poznata priča, kako se ne bi trošilo suvišno vrijeme na objašnjavanje fabule, te kako bi se gledatelj osjećao sigurno u strukturi priče koju poznaje.
Budući da poznaju priču, gledatelji se mogu s lakoćom zabaviti njezinom nadogradnjom i /ili destrukcijom, sudjelujući u razvoju događaja na sceni posredstvom - avatara. Na određenim punktovima u priči, pred avatara su stavljene dvije moguće radnje i odluke o kojima se on konzultira s publikom. Publika glasuje za jednu od te dvije opcije i avatar poštujući njihovu odluku prione tom smjeru radnje, a gledatelji usput dobivaju i lekciju iz funkcioniranja mehanizama demokracije.
Priča se dakle može granati u raznim smjerovima, no nisu svi završeci sretni po glavne junake ili po samog avatara. Stvari jednako tako mogu poći po zlu te dovesti priču, preuranjenom ili nesretnom završetku. Na taj se način, kažu autori, spoznaje kako odluka većine nije nužno najbolja moguća odluka.
Na glumcu/avataru je da svojom vještinom vođenja utječe na publiku te da u slučaju prevelikog lutanja priču usmjeri u pravome smjeru i privede ju u razumnom vremenskome trajanju željenom svršetku.
