Login za korisnike

Život je san (Mala scena)

Nova verzija Calderonova klasika u adaptaciji Darka Lukića namijenjena je publici od 9 i više godina.

***

Svećenik Pedro Calderon de la Barca napisao je u 17. stoljeću osamdesetak kratkih crkvenih prikazanja, ali u povijesti književnosti ostao je zapamćen po svjetovnim dramama - Život je san i Zalamejski sudac.

Autor je poznatih stihova «O, malen je dar nam dan, jer sav život – to je san, a san su i sami snovi.» koji su, pretpostavljivo, upravo dio drame Život je san.

Drama govori upravo o toj nemogućnosti razlučivanja života od sna, a prožeta je mistikom i religioznošću. Calderon postavlja pitanje je li naša sudbina već zapisana ili je sami stvaramo vlastitim odlukama i slobodnom voljom. Pjesnik psihološki produbljuje svoje junake (u odnosu na prijašnja razdoblja u povijesti kazališta), a monolozi glavnog lika Sigismunda prožeti su filozofskim razmišljanjima o životu i smrti, božanstvu, sudbini i moralu. Calderonovo pisanje krase brojne metafore i melodija stihova.

U središtu radnje je mladi poljski kraljević Sigismund kojeg vlastiti otac Bazilije odmah po rođenju baci u okove i zatvori u dobro čuvanu kulu. Razlog? Zvijezde su rekle da će mali Sigismund, kad odraste, postati tiranin. Godine prolaze, Sigismund odrasta zatočen u mraku, odvojen od svijeta, uz jednog odgojitelja, a Bazilija sustiže starost te razne sumnje u vlastitu odluku. Zbog sumnji, ali i nedostatka drugog nasljednika, Bazilije odluči vratiti uspavanog Sigismunda na dvor, prividno mu povjeriti vlast i provjeriti je li proročanstvo istinito. Sigismund se razbjesni, te doista pokaže tiransku, okrutnu ćud, stoga ga vraćaju u kulu, a odgojitelj ga uvjerava da je čitav događaj na dvoru sanjao. Sigismund je zbunjen, više ne zna što je san, a što zbilja. Još je više zbunjen kad ga vojnici, pobunjeni protiv vladavine njegova oca oslobode iz kule i ponovo vrate na dvor. Od toliko snova i «buđenja» on gubi povjerenje u vlastita osjetila, sumnja da je čitav život san, te da buđenje dolazi tek nakon smrti, ali dolazi do zaključka kako i u snovima treba činiti dobro. Poučen prvim iskustvom, Sigismund se pokaže kao pravedan i milostiv vladar te ostaje na prijestolju omiljen od naroda...

Drama Život je san, koja je u Hrvatskoj posljednji put premijerno izvedena 2009. godine u produkciji kazališta Gavella, inpirirala je brojne obrade i adaptacije, od one operne - 1910. godine, filmske iz 1987. pod naslovom Sjećanje na priviđenja, preko drame Sheila Callaghan iz 2009. godine - Groznica/San, a koja je suvremena verzija Calderonove priče, pa do romana Ujedninjene banana republike, što ga je 2011. objavila Giannina Braschi.

Niz nastavlja novi domaći dramski tekst namijenjen prije svega mladoj publici, a iz pera Darka Lukića, koji o motivima za njezino nastajanje kaže:

Moj osobni izazov u razgovorima s Calderonom i njegovim djelom je  problem (ne)razumijevanja roditelja i djece, koji se očituje u odnosu kralja i Sigismunda jednako kao i u odnosu Klotalda i Rosaure. Ne manje izazovno mi je i pitanje granice između "života" (kao općeprihvaćene stvarnosti) na jednoj, i "sna" kao fikcije, imaginacije i tlapnje na drugoj strani. Ovaj tekst, nadahnut velikim Calderonovim djelom, kao moja verzija jednog mogućeg čitanja, usmjeren je na ta pitanja.

Zašto nam se podrazumijeva da su odnosi najbližeg krvnog srodstva, (a odnos roditelja i djece je to u najvećoj mogućoj mjeri), u pravilu uzvišen i posvećen odnos, kad nam već i najpovršniji pogled na bliže i dalje okruženje ukazuje na drame nesporazuma, mučne sukobe pa i otvorena neprijateljstva upravo u tom, toliko idealiziranom odnosu? Nije li to možda upravo zbog toga što smo stoljećima idealiziranja željeli prekriti mučnu golotinju izravnog sukoba generacija i nekako umiriti vlastita sjećanja na iznevjerena očekivanja, neobjašnjive nesporazume, temeljno nerazumijevanje i zapanjujuću različitost, nad kojima ipak opstaje stalna potreba za zagrljajem?

Zašto nam se podrazumijeva da su "život" i "san", stvarnost i mašta, dva strogo odvojena svemira između kojih su čvrste granice, zidovi, čuvane dveri, kad svakodnevno s nevjerojatnom lakoćom preskačemo iz jednog u drugi od ta dva svijeta, a da jedva primjećujemo trenutak prijelaza?  Je li to zbog toga što u "životu" postoje jasna pravila igre, koja nam daju oslonac i oslobađaju nas mučne neizvijesnosti vlastitih traganja, dok u "snu" sve podjednako izmiče nadzoru i otvara neshvatljiv prostor otvorenih mogućnosti?

Predstava će ujedno biti i šesti nastavak serijala 'viteških priča' kazališta Mala scena.


Odgovori