Nakon mladenačkih Legendi, preko realističnijih Galicije, Golgote i Vučjaka te Glembajevskog ciklusa kojim se vratio predčehovljevskim uzorima, Miroslav Krleža je nakon II svjetskog rata stvorio dramska djela obilježena smionim izmjenama prostornih i vremenskih planova te slobodnim ispreplitanjem situacija i likova, problematizirajući univerzalne teme poput politike, povijesti i rata, (od)uvijek poticanog svevremenom ljudskom glupošću.
Vjerojatno najpoznatija od tih drama je Aretej, dramska fantazija čiji se esejistički dijelovi izmijenjuju s dramskim, tvoreći začudnu kritičko-meditativnu cjelinu sa snažnim antiratnim stavom.