Lik Don Juana u književnost je uveo redovnik Tirso de Molina početkom 17. stoljeća u drami Prevarant iz Seville i kameni gost, a potom su se tim velikim ljubavnikom i njegovom sumnjom u Boga bavili podjednako dramatičari, novelisti, skladatelji, filmaši, ali i filozofi - od Goldonija, Hoffmanna, Byrona, Puškina, Dumasa, Mériméea, Kierkegaarda, Baudealirea, Shawa, Apollinairea, Čapeka, Horvátha, Rostanda, Frischa, Bergmana, Camusa, Frischa, Walcotta, Ivesa, Handkea, Saramaga i Marbera, preko Mozarta, Liszta, Straussa i Glucka pa sve do Buddya Hollya, Jarmuscha i - Pet Shop Boysa.
No, od svih tih interpretacija, najutjecajnija i i najslavnija ostala je ona Molièreova, a koju je slavni Francuz napisao kao posljednji dio svoje trilogije o hipokriziji (koju još čine Škola za žene i Tartuffe). Praizvedena 1665. u Palais Royalu pod naslovom Dom Juan ou le Festin de pierre, s Molièreom u ulozi Sganarellea, zabranjena je nakon samo 15 izvedbi, iako je autor da bi to spriječio, drami u posljednji čas nadopisao kraj u kojem Don Juan, izazivač Boga, bude kažnjen. Neposredno pred Molièreovu smrt drama je objavljena u drastično cenzurinanoj verziji i takva se igrala sve do 1884. kada se na scene konačno vraća - izvornik.
Uzrok takve sudbine drame jest njezin glavni lik - Don Juan, obijestan zavodnik koji ne priznaje niti jedan autoritet, pa tako ni onaj Božji, a kojeg u stopu prati vjerni sluga Sganarelle. Don Juan zavodi žene bez obzira na njihov stalež, spreman im je obećati i brak kako bi ih osvojio, pa se na početku priče zaručuje Elvirom, ali mu ona brzo dosadi te je napušta i navlači na sebe bijes njezine braće koji ga žele ubiti. No, ni tu se ne zaustavlja već ismijava mrtvog čovjeka na njegovu grobu i poziva njegov kip na večeru, a isti se na njoj,začudo, i pojavljuje. Don Juan se za večerom pretvara da se obratio i povjerovao u Boga, no zbog svojeg licemjerja nestaje u paklenom ognju...
