Надежда Филаретовна фон Мекк ili Nadežda Filaretovna von Meck bila je jedna od najvećih mecena ruske umjetnosti, a premda je svojim narudžbama i donacijama potpomogla brojne skladatelje ostala je prvenstveno zapamćena po svom 13 godina dugom i vrlo kompleksnom odnosu sa Petrom Iljičem Čajkovskim.
Nadežda von Mekk udala se u 16 godini za 12 godina starijeg inžinjera Karla Otta Georga von Mecka, i rodila mu 18 djece od kojih je zrelu dob doživjelo njih 11. Nakon prvih godina braka sustavno je nagovarala supruga da napusti državnu službu i posveti se projektiranju željezničkih pruga, što je on na koncu i učinio te tako postao bogataš.
Nadežda je pak značajan dio tog novca ulagala u potporu mladih glazbenika poput Nikolaja Rubinštajna ili Claude Debussya, angažiravši čak potonjeg i kao glazbenog učitelja svojoj djeci. No, od svih umjetnika koje je pomagala najintenzivniji i najznačajni odnos razvila je s P.I. Čajkovskim čijom je mecenom postala četiri godine nakon suprugove smrti.
Von Mekk je, fascinirana Čajkovskim, na njegovo uzdražavanmje trošila malo bogatstvo što mu je omogućilo da napusti mjesto predavača na konzervatoriju i u potpunosti se posveti skladanju. No, sve to von Mekk je uvjetovala jednim zahtjevom - da se njih dvoje nikad ne sretnu. Umjesto toga razmijenili su do 1890. više od 1200 pisama iz kojih moguće iščitati njihov izuzetno intenzivan i kompleksan odnos.
Potpora i to ponajmanje ona financijska (iako je veliki skladatelj bio čuven po svojoj financijskoj nekompetentnosti), bila je od ključnog značaja za Čajkovskog, pa ga je Von Mekk u nekoliko navrata doslovno nagovorila da se ne ostavlja skladanja ili da pak nastavi raditi na djelima koje su drugi kritičari - otpisali. Čajkovski joj je pak - zauzvrat - posvetio svoju 4. simfoniju, simbolički je tako ističući kao koautoricu.
Pred kraj života, von Mekk je - spletom cijelog niza okolnosti - od vlastite bolesti, do teške financijske situacije - odlučila prekinuti odnos sa Čajkovskim, ispričavši se - bankrotom. Preminula je samo dva mjeseca nakon njega.
Priča o skladatelju i njegovoj dobročiniteljici inspirirala je Ljiljanu Gvozdenović na stvaranje baletne fantazije Neostvareni susreti, a koja propituje da su se njih dvoje jednom ipak sreli... Predstava je prema autoričinim riječima rađena u neoklasičnom stilu na glazbu, koja osim dvije iznimke, nije pisana za balet.
