Naslovnica > VIJESTI > DRAMA > Interview: Samo M. Strelec

Interview: Samo M. Strelec

Nakon godina služenja kulturi na raznim funkcijama, i dalje je zaljubljen u teatar, jer tvrdi da je to ljubav koja ne pušta. I režijski se vraća Brooku.
Share on facebook
Share on twitter

Samo M. Strelec, redatelj, scenograf i najrecentniji primjer hrvatske uvozno-kulturne politike, u kazalištu Gavella je upravo odrežirao 'Četvrtu sestru' Janusza Glowackog. To mu je prva režija nakon godina rada kao direktora Drame SNG Maribor, gdje je došao nakon što je otvorio i potom vodio - Gledališče Ptuj. O razlikama između Hrvatske i Slovenije, režiji uopće, radu s glumcima te kazališnoj publici razgovarali smo povodom nedavne premijere u Gavelli, nakon koje se u potpunosti odlučio posvetio redateljskom poslu.

Ovo Vam je prva režija u kazalištu Gavella. Kako je došlo do te suradnje?

Samo Strelec: Dok sam još radio u Mariboru kao programski direktor, mi smo dolazili na Gavelline večeri, a oni su gostovali kod nas. U Mariboru smo se trudili pokazivati što rade druga kazališta, dobro smo surađivali sa Zagrebom, Beogradom, Splitom pa se tako znao povesti i razgovor o tome tko što radi, tko bi što radio... Ovo je nekako odjednom došlo, Darko Stazić je tu imao neki plan, a ja nisam imao toliko vremena dok sam bio u Mariboru, jer je to velika kuća i puno posla. Od dvanaestog mjeseca sam slobodan, pa me Stazić nazvao, dao tekst i bez puno filozofije smo krenuli u to. Nismo dugo u tom pravcu razgovarali.

Znači, tekst je došao od kazališta?

S. S.: Prijedlog je došao od kazališta, ja sam ga pročitao, nekako me zaintrigirao, naravno, ne znaš odmah što ćeš napraviti s tekstom, ali znaš je li ljubav na prvi pogled ili ne. Bila je.

Jeste li imali prilike vidjeti postavu 'Četvrte sestre' na Dubrovačkim ljetnim igrama?

S.S.: Ne, nisam, ni ljubljansku od prije desetak godina, tako da sam neopterećen time krenuo ovo raditi. Da sam vidio, morao bih znati s time živjeti. Nemam taj referentni prostor, rekli su mi kolege da je bila dobra predstava, da im je ostala u dobrom sjećanju, ali ja imam neki svoj trip u glavi oko toga. Radna hipoteza ili polazišna točka bila je vjerovati da je priča dobra i vjerovati glumcima; sve smo drugo izbacili, nema svjetla, nema glazbe. Poslije Maribora i Hamleta (kombinaciji Müllerove 'Hamletmašine' i originalnog Shakespeareovog teksta, op.ur.) u fazi sam gdje bih radio samo s glumcima i tekstom. To je možda bila ta neka vanjska stvar koja je malo odredila sve. Dobro, nije baš tako, glumci nisu posve goli, jer je tu Leo Kulaš pa ih mora obući, odnosno suprotno, da ne bi bili goli, došao je Leo. Ali nismo tematizirali druge stvari nego priču i glumu.
To me sad baš počelo radikalno zanimati, kako nastaje taj fluid između pozornice i dvorane, što je to što mi svi tražimo, što bismo htjeli da ide preko rampe? Onda sam vidio da to nisu kostimografija i scenografija, jer to bolje funkcionira na filmu. A sad, drži li to ovdje vodu, vidjet ćemo...

Kako je prošla suradnja s ansamblom?

S.S.: Izvanredno. Ako je drugi dio ansambla, onaj s kojim nisam radio, jednako dobar, onda je to najbolje kazalište na svijetu. Malo patetično zvuči, ali tako mislim. Bio sam potpuno oduševljen. Možda sam očekivao nešto drugo... neki su mi govorili na to da u Hrvatskoj stvari izgledaju drugačije, ali svi su dolazili na probe pripremljeni, to je bio laboratorijski rad, istraživanje glume bez velikih formalnih eksperimenata, sve u nekom intimnom smislu, kako iščitati ulogu i furati je dalje. Sve što je loše u toj predstavi je moja krivica. Ono što sam tražio, to su napravili.

Postoji li razlika između toga kako rade slovenski glumci i hrvatski?

S. S.: Ne. Ne bih rekao. Čak sam bio iznenađen kako su dolazili pripremljeni, u Sloveniji to baš nije uvijek slučaj. Jako brzo smo bili gotovi... Super je podjela, i sestre i Cvetko, i dečki... ti ljudi bi mogli igrati štogod. Tako moderni glumci, mogli bi pratiti i isfurati koncepciju bilo kojeg velikog europskog redatelja.

Jeste li već prije imali takva iskustva u Hrvatskoj?

Radio sam jednom prije, u Rijeci u HKD-u, Müllerov 'Kvartet'... bilo je slično ovom. Volim raditi s glumcima, meni to uvijek daje dobar osjećaj, e sad, što publika ima od toga... Ako publika spava u dvorani, nikakva dobra stručna kritika mi ništa ne znači... ili kad je kazalište prazno. A opet, ne treba služiti ukusu publike. Ima jedna njemačka poslovica, ne znam je dobro prevesti, ali ide otprilike ovako: ako trčiš za publikom, uvijek im gledaš u dupe. Ne treba misliti da ljudima moraš uvijek dati samo ono što im se dopada, ali s druge strane, kazalište, po meni, uvijek treba biti i zabava. Ako je ono samo primjerena filozofija, onda to bolje radi filozofija, ili moralizam, to bolje radi Crkva, ili literatura, film, itd.
Filozofija je važna u smislu da treba dobro promisliti kontekst, gdje tekst danas stoji i zašto mi to radimo, ali ne volim kad je kazalište toliko hermetično i toliko zagledano u sebe pa misli da su svi glupi što ne kapiraju. Ako dvorani nije jasno, mi se moramo upitati što smo to napravili da ljudi nisu shvatili, jer mora ih dirnuti negdje, u glavu, u srce, u želudac...možda još niže.
Kazalište možda jest elitna umjetnost, za ljude koji vole taj prostor što nije film i nije literatura. Ali onaj tko zna čitati jezik kazališta, tko ga jednom zavoli, to ga više u životu ne pušta... ni onog koji gleda, ni onog koji radi.

Je li zanimljivije režirati ili voditi teatar? Jer kao direktor teatra, imate puno širi prostor utjecaja.

S.S.: Kad sam radio u Mariboru, postavljali su mi to pitanje pa sam odgovarao da režiram cijelu kazališnu kuću. Pa lijepo je režirati i čitavu kuću, to mi je bio veliki izazov, ali mislim da je režija nešto savim intimno, a voditi kuću je kao voditi ljubav s više žena istodbno, naporno je i nikad to baš nije potpuno uspješno.
Biti direktor, to je neka vrsta primjenjene sociologije, kako stvarati kontekste, kako dovući ljude u kazalište, kako povećati interes, kako dovesti nove glumce, tekstove, kako zaintrigirati autore... To mi je bio veliki izazov, već kad sam radio u Ptuju... sad nemam više tih ambicija.

Čovjek se malo potroši...

S.S.: Nisam bio toliko umoran koliko sam shvatio da neke vanjske zakonitosti, pravila koja su iz prošlog stoljeća, i ne odgovaraju vremenu koje jest, čine da se sve svede na zaletavanje glavom u zid ili vožnju slaloma, pa se stvari mjere prema tome tko to bolje radi...Osjetio sam njihovu imanentnu neprirodnost, umjetnost je jako teško natjerati u te zakone. Tko može natjerati pjesnika da u mjesec dana napiše određen broj soneta ili glumcu reći koliko mora odglumiti, gdje da bude potentan, gdje da bude kreativan. Nisam u tom više vidio veselja, vanjski zakoni nemaju veze s umjetnošću, sve je postalo kompromis kompromisa, puno prljavštine je u tom mehanizmu koja prlja pogled, a ljubav mora biti čista. Mislim da zato imamo toliko prosječnih predstava, produkcija je velika, predstava je mnogo, a mediokriteta puno.

Mi u Hrvatskoj ove sezone uvozimo redatelje iz inozemstva. Evo npr. u Gavelli je prije Vas režirala Mateja Koležnik, kasnije stiže Aleksandar Ogarjov... je li tako i u Sloveniji? Što mislite o tome?

S.S.: Meni se to čini super, i to ne samo kao nekom tko radi ovdje... treba stvari što više otvarati. Ja bih htio to u Sloveniji, što više stranih redatelja, koji su neopterećeni imenima – da ih ne zanima tko je zvijezda, a tko nije, nek dođu pa vide.
Jezik, kako slovenski tako i hrvatski, nas s jedne strane štiti jer nismo toliko na udaru Talijana, Engleza, Nijemaca, itd., koji bi sad tu tražili posao, dakle smanjuje konkurenciju, s druge strane, i u Sloveniji i u Hrvatskoj ima toliko sjajnih glumaca koji bi mogli glumiti u svim tim velikim europskim teatrima, ali neće zbog jezika.

A kakvi su budžeti za predstave i plaće u usporedbi s Hrvatskom?

S.S.: Rekao bih da je prosječno slovensko kazalište situirano bolje, ali ne mogu reći da se baš jako puno izdvaja za kazalište. Vidim i da se ovdje puno novca ulaže u pojedine premijerne predstave. Ja na to gledam ovako: kad neću nigdje moći raditi, treba mi samo jedna dnevna soba i jedan glumac koji želi raditi sa mnom. Naravno, ne možeš ljudima uvijek dati praznu scenu i dvije stolice jer će publici dosaditi, ali kvalitetno kazalište ne ovisi o novcu. Premda ga je dobro imati. Kad smo otvarali kazalište u Ptuju, rekao sam gradonačelniku - to je kao biserna ogrlica vaše žene koju ste joj vi možda nabavili negdje u Italiji, ne treba je imati, ali ako je ima, svi će je gledati. Tako je i s kazalištem, nepotrebna stvar potpuno, ali pokazuje intelektualnu moć i status i svijest neke okoline. Jačina zajednice i jačina mišljenja se očituje kroz teatar, valjda zato svako selo nema nacionalno kazalište, a Burgtheater je u Beču.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI
PRATITE NAS I NA
INBOX

Ne propustite naš dnevni Newsletter

Sažetak svih vijesti objavljenih prethodnog dana dostavljamo svakog jutra u vaš inbox

NAJČITANIJE
NAJNOVIJE