VIJESTI
LOGIN


login




Create Profile
password strength indicator
Security Code
Complete Registration

Nova scena u Zagrebu

U zagrebačkoj Židovskoj općini, 23. listopada bit će otvorena nova kazališna scena u spomen na hrvatsku ‘Shirley Temple’, tragično preminulu dječju glumačku zvijezdu – Leu Deutsch.

Nova scena u Zagrebu

Ovaj tekst dostupan je samo uz


12345 (2 glasova 5.00 / 5)
povezane vijesti:

3 komentara

  1. grahovac
    Lis 18, 2008 @ 20:42:44

    Dragi kolege,
    čitajući ovaj tekst bio sam sretan što se otvara još jedan kazališni prostor. Ipak jedna me formulacija navela na ovo javljanje. Na samom početku teksta piše „,…tragično preminulu dječju glumačku zvijezdu – Leu Deutsch…“.

    Kako dalje u tekstu saznajemo Lea Deutsch je „umrla“ na putu u vagonu „stočnog vlaka“ „putujući“ prema Auschwitzu. Upada u oči nevjerojatan broj formulacija („tragično preminula“, „tijekom puta“, „među umrlima“) koje zapravo sakrivaju jedinu istinu: Lea Deutsch je bila ubijena!

    Lea Deutsch nije žrtva nekih tragičnih okolnosti koje su dovele do njezine smrti. Nju je netko (sasvim sigurno konkretnog imena i prezimena) poslao na njezin put bez povratka. To što taj netko nije sam pucao, vješao ili radio bilo što drugo što bi nekome moglo oduzeti život ne znači da ona nije bila ubijena. Veoma veliki broj „umrlih“ u koncentracionim logorima širom Europe bi se isto tako mogli voditi u rubrici „preminulih“. Moglo bi se reći „tragično preminuli od plina“. Ipak velika je razlika ako netko „tragično premine“ radi greške na plinskim instalacijama i ako netko premine jer ga je netko (znaju se imena i prezimena kao što se sasvim dobro znaju i razlozi radi čega se ŽRTVA upravo tada nalazila na tome određenom mjestu zvanom „konclager“ ili na putu prema njemu) poslao na to putovanje na koje on sigurno nije želio ići. To „šestodnevno putovanje u stočnom vagonu vlaka bez vode i hrane“ je samo po sebi sredstvo ubijanja i svi koji su učestvovali u organizaciji toga putovanja mogu odgovarati samo po jednoj optužbi a ona glasi okrutno ubojstvo sa predumišljajem. Svi koje to „putovanje nisu“ „preživjeli“ nisu „tragično preminuli“ nego su jednostavno rečeno hladnokrvno ubijeni.

    Veseli me da se radi i film o Lei Deutsch i vjerujem da ova nesretna formulacija „tragično putovanje, smrt i sl.“ neće naići i na svoje „nespretne“ formulacije u samom filmu. Na koncu film se i ne radi zbog glumačke zvijezde, koja je makar „pokrštena“ ipak „deportirana“ i na tom putu „umrla“, film se radi, nadam se ja, da bi živi ostali živi i da se „putovanja“ Lee Deutsch više ne bi ponavljala. Svjestan krhkosti moje nade ali poznavajući autore projekta, nadam se ipak najboljem.

    Puno uspjeha u radu.
    Radovan Grahovac

  2. N.K.
    Lis 20, 2008 @ 00:12:37

    Poštovani kolega Grahovac… Drago mi je da ste se (opet) javili, a naročito na ovu temu, makar mislim da su vaše ocjene u članku korištenih formulacija pucanj u pogrešnu metu…

    Da se odmah razumijemo – posve je jasno da je Leu Deutsch, kao uostalom i neke članove moje obitelji, ubila NDH – to uopće nije sporno.

    Ako ste pak iz načina na koji je članak pisan stekli dojam da tu činjenicu pokušavamo zamgliti, pripišite to mojoj stilističkoj neukosti, a ne promašenoj političkoj agendi…

    No od, za vaše uho rogobatnog stila, spornija je puno činjenica da i najobičnije googlanje o Lei Deutsch neće dati više podataka od onih objavljenih u ovom tekstu, kao i činjenica da se ni dan danas (nakon što se po njoj zovu i škola i nova kazališna scena), Lee nije sjetio njezin nekadašnji matični teatar, isti onaj u kojem se igralo ‘Ognjište’ čovjeka zbog čijeg je rasnog zakona Lea i umrla…

    Nadajmo se da će ova naša mala diskusija pripomoći da se to promijeni…

  3. grahovac
    Lis 20, 2008 @ 16:48:36

    Htio ne htio, vjerojatno radi mojega „za nečije uši rogobatnog stila“, upadam u diskusije koje sasvim sigurno nisam želio izazvati. No, čovjek si je uvijek sam kriv a i svjestan sam da sam u mojem izražavanju bio neprecizan čim me je sustigao ovakav brzi odgovor.

    Stavio sam samo primjedbu na neke formulacije koje su me zasmetale jer se ipak radi o dubljim stvarima (meni se barem tako čini) nego što je to pitanje „stila“, iako priznajem da je stil itekako važan i da ga se zapravo ne može odvojiti od onoga što se želi reći – ili moglo bi se reći stil je poruka.

    I naravno kao što to obično u nas biva, od jedne „principijelne“ primjedbe nađe se netko osobno pogođen i taj odmah zauzima jedan obrambeni gard, koji naravno skoro uvijek prelazi u napad, što onda ima za posljedicu seriju udaraca sa jedne i druge strane, koja opet vrlo brzo može preći, kao što se to ovoga puta desilo, u „pucnjavu“. U „pucnjavi“ onda mogu stradati i slučajni prolaznici, kao što se to i meni ovom prilikom desilo. Nije mi samo jasno zašto se na jednu primjedbu reagira kao da je ona usmjerena ad hominem? Da sam želio usmjeriti moju reakciju samo na stvaraoce konkretne predstave (na novoj sceni Židovske općine) ja bi je uputio sasvim sigurno autorima predstave koji su moji dugogodišnji (skoro napisah stoljetni) i dragi prijatelji, posebno ova dva veseljaka sa vaše fotografije (molim njih dvojicu da to naše prijateljstvo demantiraju ako su se našli uvrijeđenim što se ubrajam u njihove prijatelje). Ja bih u tom slučaju napisao ili nazvao ih i rekao bih „Dragi Branko/Duško, mislim da se to tako ne bi smjelo o tome govoriti…“ ili nešto tome slično. Isto tako bih vama Nora (ako se iza „N.K. (author)” stvarno nalazi draga (ako dozvoljavate takvo obraćanje) Nora napisao jedan e-mail namijenjen samo vama u kojem bih vam izrazio moje osobno mišljenje na nešto što ste vi osobno napisali. Kako sam mišljenja da sam uvijek ja sam kriv što me se nije razumjelo pokušati ću još jednom objasniti moj komentar.

    „Da se odmah razumijemo“ niti sam ja davao „ocjene“ niti sam imao namjeru „pucati“ u bilo kakve „mete“ pa makar i „krive“ a još manje u nešto drugo – zapravo ja uopće ne „pucam“. (Uostalom, od kuda vam je poznato da sam ja na predvojničkoj obuci doista pucao u krivu metu?)
    Nisam uopće insinuirao da „netko“ nešto „pokušava zamagliti“ (a po najmanje moji već navedeni prijatelji – ako me se već u međuvremenu dok ovo čitaju nisu odrekli) niti sam u vašem prvobitnom tekstu o novoj kazališnoj sceni mislio da se radi o bilo kakvoj, pa i „promašenoj“ – što je ipak pitanje za diskusiju (naime, što je „promašeno“ a sto nije „promašeno“), „političkoj agendi“.

    Mene je zasmetala jedna, nazovimo to, „površnost“ radi koje sam reagirao. Meni je još važnije naglasiti da ja ne mislim da je Leu Deutsch ubila NDH (ako se misli na Nezavisnu Državu Hrvatsku). NDH (mislim ta država) nije ubila nikoga. Države ne mogu ubijati, ubijaju konkretni ljudi sa imena i prezimena, ubijaju naši susjedi, rođaci i braća a ako ćemo pravo ubijamo svi mi, i vi i ja… Ja sam to u svojem prvom tekstu i izričito, ne greškom i slučajno, napisao: „Nju je netko (sasvim sigurno konkretnog imena i prezimena) poslao na njezin put bez povratka.“ Isto tako nije ubijala „Hitlerovska Njemačka“ ili „Staljinov SSSR“ ili „Titova Jugoslavije“ ili „Miloševićeva Srbija“ ili nešto tome slično (svako si može listu popuniti sa njemu dragim primjerima). Ubijao je Staljin i njemu slični „vođe“ i odgovorni su po svojem propagiranju i provođenju ideologija koje su stajale iza tih ubojstava ali isto tako su odgovorni i svi „mali ljudi“ koji su to iz raznoraznih razloga, sa užitkom ili ne, direktno klali, pucali, silovali, slali ljude na razna od njih neželjena putovanja… Idem čak i dalje i mislim da smo i svi mi na neki način bili krivi ili smo još uvijek krivi jer ne reagiramo na očigledne pojave i jer ih pokušavamo zvati (ne stilskom greškom) ne njihovim pravim imenima.

    Kako sve to prelazi opet u neka uopćavanja, imao sam samo prijedlog (primjedbu) da počnemo od sebe, od konkretnog teksta o jednoj sceni koja po svojoj važnosti na to zove. Ako tu ne pokušamo točno označiti dijela i nedjela, onda gdje možemo to napraviti? I to je bio povod mojem javljanju.

    Ako ova „diskusija“ uopće ima smisla, onda on po meni leži ne u tome da se netko iz njena „matičnog teatra“ sjeti Lee Deutsch. Vjerujem da je jasno da ne dovodim u pitanje važnost suprotstavljanja sa vlastitom prošlosti i da ne umanjujem ulogu sjećanja ali Leu Deutsch ne možemo vratiti u život. Ono što možemo, iako je i to više nego upitno, je pokušati spriječiti da se slična ubojstva više ne ponavljaju. Isto tako možemo uvijek pokušavati biti budni i osjetljivi na simptome koji ukazuju da se sve to može ponoviti. Jedno od mojih osjetljivosti je i moje „uho“ koje reagira na „rogobatni stil“. Ne treba dovoditi u pitanje ničija osjetljiva „uha“, jer ona su ipak jedno od čula koje reagiraju na svijet oko nas.

    Hvala na prostoru i ispričavam se svima koji su „stekli dojam“ da ih svrstavam u prostor djelovanja „promašenih“, ili ne, „političkih agendi“. Nadam se da smo prošli vrijeme u kojem su ljudi bili prisiljeni šutjeti o svojim političkim uvjerenjima i ja ih smatram osobnom stvari svakog pojedinca u koju ja nemam pravo ulaziti. Tako se ni u mojem prvobitnom javljanju nije radilo o bilo kakvom „pripisivanju“ nekome nekih političkih ideja, za koje je svatko, naravno ako sa njima ne ugrožava egzistencije drugih ljudi, sam za sebe odgovoran.

    Radovan Grahovac

Komentirajte!