Nakon što je u teatar već zakoračio pričom o frizerskom salonu (‘Ljubav, struja, voda & telefon‘), Ante Tomić vratio se Čudom u Poskokovoj Dragi. Rečeni je naslov praizveden 2010. godine na sceni Kazališta Kerempuh u režiji Krešimira Dolenčića, a u adaptaciji dramaturginje Željke Udovičić.
Tomić Čudo smješta u područje zabite Zagore, o kojoj i inače voli pisati, gdje pratimo život Joze Poskoka i njegove četvorice sinova, Krešimira, Branimira, Zvonimira i Domagoja, kojima nedostaje ‘ženska ruka’ u kući. Žensku ruku Krešimir nalazi u Lovorki, koju je prije petnaest godina pod sumnjivim okolnostima upoznao u jednom splitskom kafiću. Njihov se ljubavni susret odvio samo jednom, no dovoljno ga se dojmio da Krešimir Lovorku zapamti i u spektakularnom stilu otme pred oltarom usred neželjene udaje, otimajući je predstavivši se kao njegova ekscelencija apostolski nuncij monsinjor Giuliano Salvatore.
Otud sve kreće nizbrdo, ili bolje reći uzbrdo prema Smiljevu, jer Krešmir je Lovorku preoteo načelniku Županijske uprave Goranu Kapulici, koji naravno ima na raspolaganju policijsku silu, odvjetnike i sl.
Isti Tomićev roman odlučili su inscenirati i u Narodnom pozorištu Subotica, no u adaptaciji koju potpisuje Maja Pelević, dok je režija povjerena Snežani Trišić, koja o projektu kaže:
Verovatno je ovo predstava o neverovatnim intimnim i društvenim istinama zbog kojih pocrveniš, smeješ se i patiš.
Da li je moguće zbog jednog vođenja ljubavi urušiti militantno nasleđe patrijarhata i neostvarenu ljubav čekati 15 godina? Da li je moguće da državni organi reda i zakona izbegnu korupciju a loši momci postanu dobri?
Da li je moguće da žena razoruža razbojnike a umesto vojne sile ekstremni sportovi osvoje teritorije i ljude? Da li je moguće da tranzicija ne unosi haos a nacionalizam ne rađa nasilje? Da li je moguće?
Verujem u čuda.
