Naslovnica > VIJESTI > DRAMA > Interview: Ivana Sajko

Interview: Ivana Sajko

O djeci u 'Medeji', šankiranju, Akademiji, Ženama-bombama, nesigurnosti, glazbi, filmu, političnosti i udaranju u podsvijest...
Share on facebook
Share on twitter

Ivana Sajko rijetka je domaća biljka. Žena koja živi isključivo od pisanja, popularnija je u svijetu nego doma. Predaje na ADU, a istovremeno joj ne pada na mjestu vezati se za instituciju... Njezine tri drame 'Arhetip:Medeja', 'Žena-bomba' i 'Europa', nakon što su igrane u 15-tak zemalja svijeta, konačno će svoje institucionalne praizvedbe imati i u Hrvatskoj i to 11.travnja u Zagrebačkom kazalištu mladih. Autorski koncept prve potpisuje sama autorica, a inscenaciju preostale dvije Dora Ruždjak Podolski i Franka Perković.

O svemu tome i još ponečemu popričali smo s Ivanom Sajko nakon prvog 'progona' predstave. Možda i zato jer smo je 'uhvatili' u radnoj temperaturi, Ivana je napravila ono što nikad ne radi - dala je intervju koji će biti objavljen u pisanoj formi, a da na njega nije dala - pisane odgovore.

Pa da ne duljimo:

Po prvi put praizvedbe , a Arhetip:Medeju, čiji autorski koncept ti potpisuješ, izvode djeca. Zašto je tome tako?

Ivana Sajko: Teško mi je reći zašto djeca... zato što sam odmah znala da ne želim interpretirati vlastiti tekst jer ga ne mogu interpretirati, i jer naspram toga imam otpor. I onda sam se pitala što da napravim, prvo mi se činilo kao najlogičnije da nastavim tamo gdje sam sama naspram vlastitih tekstova i bila, na tzv. autoreferencijalnim čitanjima, gdje je bitan element čitanje kao neka moguća izvedbena forma. To je povezano s nekim mojim razmišljanjima o tome što je uopće tekst, kako kazalište spojiti s tekstom nakon sveg onog što je kazalište prošlo u devedesetima, u onom što se naziva postdramsko kazalište, u razgolićavanju i autoreferencijalnosti naspram vlastitog postupka. Cijelo moje bivanje u kazalištu je na neki čudan način mimoilazilo dramski tekst, ja sam kao dramski pisac pa onda radim s plesačima...

Kad mi je Dubravka Vrgoč rekla kako bi htjela da ja radim 'Medeju', a Vedran Peternel i ja smo je izveli prošlo proljeće u Fracuskoj i jako smo se dobro oko toga osjetili, ja sam rekla da može, pod uvjetom da ponovno surađujem s Vedranom, te s glazbenicima Tenom Novak i Krešimirom Paukom. Mislila sam - što ću se sad ja kao autor ponovno uživljavati u nešto što sam vrlo uživljena pisala, ne mogu se vratiti u taj stadij, ali mogu koristiti glazbu, mogu koristiti zvuk kao mogući element kroz koji propuštam neki emotivni nivo, i pokušavam iskomunicirati tekst.

Druga je stvar došla iz samog značenja i iz neke etičke prizme, a to su djeca. Postoje pisci koji svoje tekstove vide, ja ih čujem, čujem glasove. Kad pišem, koristim različitu glazbu kojom se napajam i onda u tom ritmu pišem određene sekvence teksta. Mislila sam da su djeca ta koju čujem i htjela sam da to bude strašno spontano i da napravim predstavu gdje je potpuno nebitno je li netko virtuoz u onom što radi, govore li ili glume djeca super. Htjela sam da oni dođu i pročitaju, ali činjenica da su to djeca koja čitaju ili činjenica da ja kao autor čitam svoje tekstove nešto mijenja u samom značenju.

A zašto nisi radila sva tri teksta?

IS: Zato što je meni puno zanimljivije pisati nego režirati.

Znači, ovo je neki eksces?

IS: Ne, radila sam već prije 'Misu' (op. u. vlastitu 'Misu za predizbornu šutnju'). Kad pišem, jako intenzivno pišem. Dogodi mi se neko vrijeme apsolutne potpune usamljenosti. Možda zvuči kao grozna disciplina, ali ja si godišnje uzmem neki mali period kad se socijaliziram, što znam da zvuči potpuno blesavo. I to je to.

Mi te razumijemo, mi živimo na internetu. A jesi li išla na probe Franki i Dori?

IS: Mi smo puno razgovarale, uvijek s redateljima razgovaram, i uvijek se začudim koliko mnogo truda ulažem da zaista najiskrenije dokažem kako sam ja svoj posao napravila, da je dalje njihovo i da ne želim predstavljati zakon. Ja svojim tekstom samo otvaram mogućnosti, želim ih otvarati na svakoj mogućoj razini od samog teksta i njegovih raznoraznih nivoa, od onih u kojima se otvara kad ga čitaš u samotinji do raznih izvedbenih mogućnosti. To je kao kad napravim anketu u 'Ženi bombi', pitam svoje prijatelje što bi napravili da imaju 12 min i 36 s, te ispišem njihove odgovore. Ja ni na koji način ne očekujem od redatelja da to uzme zdravo za gotovo. To je pitanje strategije, ako hoćete – iskoristite, pitajte svoje prijatelje, ako nećete – ma sve maknite, ali s druge strane, a to je nešto što je meni strašno bitno, jest da svaki tekst otvara određene mašine. Ja želim da to bude moja mašina, a to je puno važnije od replika.

Ali i puno teže iskomuncirati redatelju.

IS: Mislim da smo se tu uspjele razumjeti.

Znači, na tom nivou si zadovoljna?

IS: Prošla sam kroz 'Ženu-bombu' i to je bilo to. Kad ja to pišem, taj tekst je užasno brz. Vidjela sam petnaest različitih 'Žena-bombi' i ovo je prvi put da je to nešto što ja čujem i osjećam, da sam to vidjela. Nemoj mi pripovijedati, protrči kroz to. Što te briga jesam li ja čula. Taj tekst nije spor, on je brz i nosi u sebi tu bol da neće biti dokraja shvaćen... To je moja poruka, on je tako pisan, samo se prekine, gotovo, nema više, prošlo.

Ne možemo izbjeći pitanje: tvoj tekst napokon možemo gledati Hrvatskoj u nekom institucionalnom kazalištu. Je li to bila inicijativa Dubravke Vrgoč?

IS: Kad je izašla knjiga, Dubravka je bila na promociji i htjela je sva tri teksta. Od toga su prošle dvije godine, a meni ovo sad znači puno više nego što sam očekivala da će mi značiti. Kako sam ja stalno u procesu nekog pisanja, stvar koju trenutno pišem je važnija od svega drugog što se događa, ali to je možda neki zaštitni mehanizam, jer čovjek ne može čekati da mu netko dodijeli medalju ili priznanje. Ono što me čini čistom i svojom i slobodnom, neosjetljivom na bilo što je činjenica da ja cijelo vrijeme radim, nalazim u tome svoj osobni životni užitak. A ovo...
Tek na promociji videa sam shvatila koliko mi je stalo.
S Dubravkom smo prvi put zaista dobili priliku raditi što želimo. Ja sam rekla da želim raditi s bendom, s Krešom, s Tenom, s Vedranom, prvo želim uglazbiti tekst, želim studio gdje ćemo improvizirati. Ona je rekla - dobro, dobro. Skratit ću 'Medeju' na jednu karticu, rekla sam, sve ostalo će se pjevati ili šibati ubrzano na videu. Dobro. Onda je Dora rekla da može doći samo 60 ljudi, Dubravkin odgovor je bio: "Kaj fakat?" I rekla je dobro, može i to. I Dora i Franka i ja mislimo da je ovo što je Dubravka Vrgoč napravila zaista eksces među teatrima.

Nadajmo se da će postati pravilo. Nego, više puta si pričala o svojoj radnoj disciplini, ujutro radiš, ne javljaš se na telefon... Kako to usklađuješ s Akademijom?

IS: Ja sam na Akademiji rekla da neću predavati ujutro, jer to radim tako već deset godina. To se podrazumijevalo, ne bih ja radila na Akademiji da to ljudi ne shavćaju. Jer bi mi u tom slučaju bolje bilo raditi nešto drugo, a trenutno imam i tu mogućnost jer ja mogu od svog pisanja živjeti.

Ti si valjda jedina žena u Hrvatskoj koja živi od isključivo svog pisanja. I to više zahvaljujući inozemstvu.

IS: Isključivo zahvaljujući inozemstvu.

Zapravo si na privremenom radu u inozemstvu, ali živiš Hrvatskoj.

IS: Manje-više. Ne uvijek. Idem skoro u Belgiju...

Ne daš se fascinirati sustavima i ustanovama, imaš pomalo autsajdersku poziciju, uspješna si vani, ali publika ovdje te slabo poznaje. Međutim, istovremeno si dio establišmenta, jer radiš na Akademiji.

IS: Ja ne radim na Akademiji, tamo sam samo honorarno. Način na koji radim sa studentima je drugačiji. Odsjek dramaturgije je drugačiji, mislim da podučava nešto drugo, a onda i ja imam tu priliku... i da ne mogu tako, ne bih uopće radila.

Naši sessioni i razgovori se ne temelje na liku i dramskoj situaciji nego razgovaramo o tome što je lik – lik je tekst, način na koji se donose određene umjetničke odluke, a one onda imaju određene konzekvence za daljnje mašine koje se unutar teksta proizvode na raznoraznim razinama.

Radim autoreferencijalne vježbe, research i takve stvari. Gušt mi je vidjeti da otvaram neka vrata koja nisu imali otvorena, a ljudi koji su me pozvali, od Lade Kaštelan do Marina Blaževića su me pozvali upravo radi toga. Jer u momentu kad su me zvali, tog nije bilo. Ja sam to jako dobro osjetila. Činjenica da iz toga ne želim raditi karijeru me oslobađa toga da se osjećam kao dio bilo čega. Ne želim pružati papke, ne živim u Zagrebu, imam stan u Puli, a ne živim ni tamo. Ne puštam korijenje. Moj muž i ja smo nešto drugo i mislim da to čovjeka oslobađa.

Znači, nisi se trudila oko ulaska na ADU ili oko toga da te igraju pa te sad igraju baš na način koji si htjela?
IS: Da, no to podrazumijeva još nešto. Otkad sam krenula pisati, radila sam razne poslove, skupljala lovu da platim prevoditelja... To je nešto što nitko ne radi. Tko bi dao te pare...Hvala bogu da sad više ne trebam kucati, stvari se ipak događaju, imam i agenta...

Dakle, za razliku od ostalih koje je sustav uvjerio da za je preživljavanje unutar njega najvažnije upoznati njegove vlastite mračne kutke, ti se samo baviš svojim poslom.

IS: Da sam s nekim šankirala, možda bi drugačije izgledalo. Ovisi što te zanima. Npr., kažu mi, izašla ti je knjiga... da, izašla mi je knjiga, ali ja ne želim biti osoba koja živi na staroj slavi i onda moram raditi jer krene nesigurnost... ja sam hiper nesigurna.

Što sad radiš?

IS: Dobila sam narudžbu za Steierische Herbst, a to se poklopilo s tim da želim ponovno nešto pisati za scenu... Završila sam teorijsku knjigu 'Prema ludilu i revoluciji', i pripremam knjigu priča.

Hrvati nisu naručili nikakav tekst?

IS: Nisu.

A film? Ne privlači te, nema ponuda?

IS: Ja bih puno stvari htjela. Lako se zapalim za nešto i onda dođem doma... jao, ne bih... ja sam osoba s kojom nešto započneš i onda brijem dvije-tri godine na to, ali jedan dan naprosto prestanem. Dobro je kad radiš s ljudima koji te znaju, pa to shvaćaju.

Čovjek si treba naći vrijeme kad nešto radi, a i treba ući skromno, to je kao ovo sad s Vedranom, Krešom i Tenom, nismo došli da tu nekom pokažemo kako se nešto radi, prisluškujemo se, tražimo liniju gdje se sastajemo, pregovaramo. Ako dođe moment - dobro, ako ne, nisam trebala tamo biti...

Svi tvoji tekstovi su užasno politični.

IS: Moja političnost je u načinu na koji radim. Ako bi političnost bila u temama, odavno bi me ovdje igrali. 'Europa', recimo, ima političnu temu. Ali ljudi to nisu prepoznali kao stavku zbog koje bi ona bila teško izvodiva na pozornici. Međutim, ona svojom formom nešto radi što očekuje da se mnoge sretne okolnosti sastanu – dovoljno uporan redatelj, ravnateljica teatra koji govori da, da, i da... jako puno stvari treba sjesti.

Konzekvence po moj život su bile takve zbog načina na koji ja pišem, a ne zbog tema o kojima pišem. Imala sam dosta dugi period prilično teškog života. A na nekoj umjetničkoj razini, ako uzmeš da je to što nešto govori o tebi, da je to neki tvoj identitet, što kod mene velikim dijelom je, jer ništa drugo nemam, bilo je to prilično jebeno gadnih deset godina. A i nije samo to da se radi o ZeKaeMu kao o instituciji. Ja prvi put čujem svoj tekst na hrvatskom... čula sam ga na turskom, super je, na latvijskom - da, na španjolskom - grozno, na njemačkom - dobro, na engleskom užasno, na francuskom užasno... i sad na hrvatskom...To me pogađa u podsvijest.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI