Naslovnica > VIJESTI > DRAMA > Interview: Aleksandar Ogarjov

Interview: Aleksandar Ogarjov

Hrvatsko je kazalište najčešće pretendenciozno i bez dubina, kaže uvozni redatelj koji kod nas radi drugu uzastopnu predstavu. Mećavu u Gavelli.
Share on facebook
Share on twitter

Aleksandar Ogarjov još je jedan u Hrvatsku uvezeni redatelj, no za razliku od ostalih on radno 'u komadu' provodi kod nas cijelo proljeće. Nakon što je u splitskom HNK postavio 'Ćelavu pjevačicu' dojurio je u Zagreb gdje režira Puškinovu 'Mećavu'. Kako će o potonjoj još biti riječi, pitali smo ga otkud on uopće tu, što zna o domaćem teatru, kakvo je stanje u njegovom matičnom - ruskom, itd... Zašto je u moru svjetskih redatelja baš on jedan od onih odabranih da udahnu život glumištu o kojem osim što ne zna puno i nema neko visoko mišljenje - procijenite iz odgovora sami.

Do vašeg angažmana u Splitu došlo je nakon gostovanja 'Svećenikove djece' na Marulićevim danima. Režirali ste u Moskvi i Gavranovu dramu Muž moje žene... otkud vaš interes za hrvatsku dramu?

AO: Interes za hrvatsku dramu pojavio se kod mene slučajno. Dali su mi pročitati komad Mate Matišića ‘Svećenikova djeca’ u prijevodu. Oni koji su ga čitali prije mene razumjeli su da nije prosječan. Ali kako je to moguće postaviti na pozornicu nitko nije razumio. Ja sam pročitao komad i zaljubio se u njega. U njemu se nalazi snažan, veseo čovjek koji je na vrlo složena pitanja postojanja odnosa boga i čovjeka, religioznost unutarnju i vanjsku, Božju milost i Božju kaznu, - gledao je s takove neočekivane strane, tako bezazleno i mudro, shvatio sam, komuniciranje s ovim autorom donijet će mi puno radosti. Tako se i dogodilo, predstava je ispala dobra. Na premijeru je doputovao Mate Matišić, donio je sa sobom dašak Jadrana, duh istine i iskrenosti. On se kao dijete radovao uspjehu predstave u Moskvi. I ja i glumci bili smo očarani veličinom njegove ličnosti. Shvatio sam da je hrvatska drama na uzlaznoj putanji, treba je pratiti.

Postavljanje komedije Mire Gavrana ‘Muž moje žene’ meni je predložio producent Leonid Roberman. Prenerazila me je količina oštroumnih šala na 1cm2 teksta. Tekst se šarenio hrvatskom stvarnošću – Split, Zagreb, ekspresivnost Mediterana, a meni je sve to bilo poznato. Gavranovi junaci sliče likovima sa slika hrvatskih slikara naive. Ali njihov humor je intelektualan. Nije kao kod Matišića, ali količina energije, volje za životom, nije ni u Gavrana ništa manja. Ovi autori u pravilu akumuliraju darežljivost, koju sunce u tako velikoj količini daruje Hrvatskoj, i pretvara ovu darežljivost u duševnu. Preko njihovih djela nemoguće je ne zavoljeti Hrvatsku, i ne postati njezin obožavatelj zauvijek.

Kada ste došli u Split niste, pretpostavljamo, poznavali domaće glumce. Kako ste napravili podjelu za predstavu?

AO: Rasporedio sam uloge nakon upoznavanja s glumcima, a i nakon konzultacija s raznim ljudima. Naravno, veliku ulogu u tako brzoj podjeli ima i intuicija. Mislim, u konačnici, da me nije iznevjerila.

Jeste li znali da ste već drugi ruski redatelj na 'privremenom radu' u Hrvatskoj. Vaš kolega Vasilij Senjin u Zagrebačkom je kazalištu mladih napravio dvije predstave. Je li to slučajnost ili hrvatska kazališta imaju neku reputaciju u Rusiji? Koliko zapravo znate o hrvatskom kazalištu?

AO: Nedavno sam upoznao hrvatski teatar i zasad ne znam o njemu puno. S vremena na vrijeme upoznaju me s hrvatskim teatrom, autoritetima, pričaju mi o povijest teatra, upoznavaju me s prezimenima poznatih i istaknutih redatelja i glumaca. Ali to je sve slučajno i isprekidano. To što ja sam vidim na hrvatskoj pozornici, sliči mi situaciji u Rusiji. Najčešće je to pretendenciozno i bez dubina. Ne mogu reći da u Rusiji postoji veliki interes za hrvatsku dramu. Koliko mi je poznato hrvatsku dramu u Rusiji trenutačno postavljam samo ja.

Upoznajte nas s trenutnom situacijom u ruskom kazalištu.... koji su glavni trendovi, estetike, redatelji...?

AO: Situacija u Rusiji je dosta teška po pitanju teatra. Anatolij Vasiljev je u emigraciji. Nekoliko starih majstora svoje profesije nastavljaju raditi kvalitetne predstave. To su Fomenko, Ljubimov, Trostjarecki. U ostalim teatrima raste društveno-bulevarska umjetnost. Postoje pokušaji određenih redatelja da rade nešto što nije za publiku i nije za novce. Ali kod jednih nedostaje umijeće, a kod drugih pokrovitelji. Teatrima upravljaju uglavnom netalentirani ljudi. Ili oni koji su ga izgubili. Osnovna estetska pravca su tri:

a) teatar Vasiljeva – s njegovom težnjom ka mitu i misteriji
b) Teatar Fomenko i njegovi sljedbenici; taj pravac možemo nazvati ‘svijetli psihologizam’
c) teatar Dodima i Gimkasa - mračan, tmuran psihologizam koji meni uopće ne leži.

Sav ostali teatar je bulevarski, iako ima još, naravno, nijansi puno. Iz plejade mladih redatelja meni se sviđa Igor Luko (on je isto iz škole Vasiljeva) i ponekad M. Karbanski (iz škole Fomenko). Dobro radi na ruskoj pozornici i bugarski redatelj Morfov. Volim još i predstave Dimitrija Krilova. On je pravi umjetnik, sam smišlja i radi dramske predstave.

Zašto baš 'Ćelava pjevačica'?

AO: Volim 'Ćelavu pjevačicu'. Smatram je genijalnom, jednom od nekolicine velikih drama 20.-og stoljeća. Zato sam je i predložio rukovodstvu, u paketu s još ostalih deset drama. Oni su izabrali nju. Ni ja ne žalim.

Kako ste, na kraju posla, zadovoljni predstavom?

AO: Ja nikada nisam zadovoljan do kraja. Vidim koliko bi još na mnogim mjestima moglo biti bolje. Ne može se sve napraviti u dva mjeseca. Ali nešto nam je pošlo za rukom, bar ja tako mislim.

A kako je protekla suradnja s Gavellinim ansamblom?

AO: Posao nije bio lak. Gavellin ansambl je naviknut na određenu vrstu umjetničke slobode, a ovaj materijal traži jednu posebnu vrstu discipline. Na početku se vidjelo to proturječje, ali nakon odmora od dva mjeseca anasmbl bolje reagira, fluidniji je i manje formalan u ispunjenju mojih prijedloga, onog što tražim.

Hoćete li još nešto režirati u Hrvatskoj?

Postoji neki dogovor za Split 2009., da ćemo opet raditi zajedno, ali ništa konkretno. Nekih drugih prijedloga iz Hrvatske zasad nije bilo. Vraćam se u Rusiju.

Ovdje ste već nekoliko mjeseci. Jeste li imali prilike vidjeti neke hrvatske predstave?

Vidio sam ono što je igralo u Splitu i ovdje u Gavelli, te Senjinovog 'Galeba' u ZKM-u, više od toga nisam stigao.

Možete li usporediti hrvatsko i rusko kazalište?

AO: Mislim da se slika ne razlikuje mnogo. Postoje sive predstave, postoje zanimljive predstave, i postoje jako zanimljive predstave. Rekao bih da, postotno, ovdje ima više kvalitetnih predstava. Manje ima bulevarskog kazališta koje je kod nas uzelo maha. To je kazalište u kojem interes gledatelja, koji nije na nekom nivou, stavljaju ispred svega. U Moskvi ima 150 kazališta, i 140 ih radi takve predstave.

Jesu li predstave posjećene?

AO: Kazališta su puna. U devedesetima situacija nije bila takva, danas je po tom pitanju bolje, došli su neki novi gledatelji, ali postoji opasna tendencija da će biti odgojeni na lošim obrascima. Mnogi kazalištarci su jako zabrinuti zbog toga.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI