Čuvena Čehovljava drama u četiri čini bavi se poznatom glumicom Arkadinom koja sa ljubavnikom Trigorinom dolazi na imanje svoga bolesnoga brata Sorina. Trepljov, sin Arkadine odlučuje postaviti predstavu, u nadi da pronađe novi teatarski oblik, koji pomalo podsjeća na simbolizam, zbunjuje Arkadinu koja očigledno nema razumijevanja za pokušaje svoga sina.
U predstavi glumi Nina, mlada djevojka sa susjednog imanja kojoj se Trepljov pokušava svidjeti, pa joj jednom prilikom poklanja i usmrćenog galeba, kojeg je sam upucao, no Nina ostaje zgrožena. Ninu, ipak, opčini Trigorin, koji ispriča kako postoje paralele u odnosu života mlade djevojke poput nje i usmrćenog galeba kojeg joj je Trepljov poklonio, za kojeg se saznaje da je pokušao ubojstvo, no metak mu je samo okrznuo glavu.
Iako se Arkadina želi vratiti u Moskvu, Trigorin je moli da ostanu još malo, no ona ga na kraju uspijeva nagovoriti. Nina i Trigorin se zadnji put prije njegovog odlaska sastaju, ona mu poručuje kako je odlučila postati glumica i dogovaraju se kako će se sastati u Moskvi.
Zadnji čin događa se dvije godine kasnije. Trigorin i Nina imali su dijete zajedno, no ono je umrlo, a Trigorin se vratio Arkadini. Nina je putovala okolo s drugorazrednom glumačkom skupinom, i sada dolazi Trepljovom da bi mu sve to ispričala. Drama završava tragično, saznaje se vijest da se Trepljov ustrijelio...
Čehovljevog klasika po drugi se put u svojoj karijeri (nakon produkcije u SMG 1999.)i to u Novom Sadu prihvatio Tomi Janežič, predavač na tamošnjoj Akademiji Umetnosti angažiravši i kolege profesore i studente. Rezultat je predstava koja traje 6 sati trideset minuta (!), a koja je istovremeno četiri različite predstave i jedna cjelina i o kojoj njezina dramaturginja kaže:
"Prvi čin predstave se “vrti” oko teme pozorišta i umetnosti, drugi je vezan za temu zaljublivanja, fantazije i snova. U trećem činu se kao tema pojavljuju predmeti, posedovanje predmeta i ljudi, tretiranje drugog kao predmet. Dok se četvrti čin bavi pitanjem sudbine i / ili slučajnosti i tome kako odluke i događaji utiču na život pojedinca. Tako je nastala predstava, koja bi zapravo mogla da bude četiri različite predstave, jer su činovi sadržinski, tematski i scenski zaokružene celine."
Sam Janežič pak kaže:
"Možda bi pozorište moglo biti prostor promišljanja o suštini. Iako to zvuči pretenciozno i ne gajiš preterane iluzije o moći pozorišta – sve manje je oaza promišljanja o našem bitisanju, nama samima, odnosima, životu, stvaralaštvu itd. Možda nekome u savremenom društvu, naizgled prepunom svega, na površan pogled deluje drugačije, a kad čovek malo zastane, primećuje da danas praktično više nema prostora za autentično promišljanje.
Možda naša predstava želi da (us)postavi i takvo pitanje. Možda je njena svrha da ljudima pruži razlog da neko vreme – duže nego obično, jer će druženje kroz predstavu trajati 6 ili 7 sati – provedu s nama u promišljanju o našim životima.S druge strane, predstava pokušava da (us)postavi pitanja o glumačkom, teatarskom, umetničkom procesu i životu, o kreativnim postupcima, o krativnosti samoj i umetnosti uopšte itd."
Predstava je izazvala opće oduševljenje kritike i publike u Srbiji, a kako će proći u Hrvatskoj provjeriti možete na gostovanju u ciklusu Europskog kazališta u Zagrebačkom kazalištu mladih.
