Kada je 1951. godine talijanski pisac Gianni Rodari objavio svoju prvu knjigu priča z adjecu, Il Romanzo di Cipollino, nitko nije mogao ni sanjati kakav će mu uspjeh i slavu ista donijeti. Prvo kao hit predstava za djecu, a zatim i kao slavni balet na Hačaturjanovu glazbu i Majorovljevu koreografiju. No Rodari nije spavao na lovorikama koje su mu donijele avature malog luka, već je nastavio pisati, i to prvenstveno za djecu , pa je 1970. godine dobio i nagradu Hans Christian Andersen, a danas se konsenzualno smatra najvažnijim talijanskim autorom knjiga za djecu i mlade u 20. stoljeću.
Autor čija je neobuzdana mašta oduševila milijune čitatelja diljem svijeta, pred konac života napisao je i Grammatica della fantasia, ili Gramatiku mašte, knjigu podnaslovljenu 'uvod u umjetnost izmišljanja priča'. Ogledni primjerak te umjetnosti svakako su Favole al telefono, u kojima trgovački putnik jedne farmaceutske kompanije, po imenu Bianchi, svake večeri točno u devet sati svojoj kćeri priča priče za laku noć. Iste su tako maštovite i dirljive da čak i telefonistice na centrali prestaju raditi kako bi ih slušale...
... jer u njima, kako to već biva s Rodarijem nema čega nema: žena koja broji koliko puta ljudi kihnu, muškarac koji prodaje planine i gradove, gospođa koja marmeladu može napraviti i od krumpirove kore... njegovim junakom postati može svatko, u ovom slučaju ljubičica, rak, miš koji je junak stripa, čarobnjaci, fantastična bića, čak i semafor ili – nos...
Telefonske priče u Kazalištu Virovitica režira Dražen Ferenčina.