Prenosimo vam najave premijernih naslova u sezoni 2012/2013. onako kako ih je oglasilo GDK Gavella.

***

Jean Anouilh: ANTIGONA
Redatelj: Aleksandar Popovski

Premijera: 14. rujna 2012.

Od mnogobrojnih varijacija priče o “Antigoni” bez sumnje je najpoznatija ona Sofoklova, no po svojim teatarskim dometima primiče joj se, i istodobno reagira na nju, Anouilhova. Prvak europskog modernog teatra u svom se dramskom stvaralaštvu uvelike nadovezivao na grčke tragičare, uspijevajući ispisati tekstove koji nam se danas ukazuju i kao suvremena verzija klasične tragedije, i kao njen komentar. Tako je i s “Antigonom”, u kojoj Kor izgovara rečenice poput “Opruga je napeta. Dalje će se sve odvijati samo od sebe. To je ono što je tako ugodno u tragediji…”, osiguravajući svojevrsni okvir za kazalište u kazalištu, za prikazivanje koje se ne pravi da nije prikazivanje, već to, naprotiv, potencira. A upravo je to prostor koji ponajviše zanima makedonskog redatelja Aleksandra Popovskog, koji posljednijih godina podjednako režira u Sloveniji, Srbiji i Hrvatskoj, ali i dalje, u Austriji i Turskoj. U kazalištu “Gavella” Popovski je dosad postavio Shakespeareov “San Ivanjske noći”, višestruko nagrađivan i već godinama uspješno igran na našoj pozornici, te Ibsenovog “Peera Gynta”, a s Anoulihovom će “Antigonom” pokušati krenuti još dalje u propitivanje mogućnosti, značenja i komunikativnosti klasičnog teatra danas, kad sasvim sigurno živimo i mnoge od dvojbi koje Antigona, Kreont, Izmena, Hemon ili Dadilja iznose u svojim replikama, kroz svoje vječne sukobe…

GDK “Gavella”, Teatar Ulysses, SNP Novi Sad, SNG Maribor, Atelje 212, Sterijino pozorje, Teatar navigator

Goran Stefanovski: ODISEJ
Redatelj: Aleksandar Popovski

Premijera u GDK “Gavella”: 8. studenog 2012.

Međunarodna koprodukcija šest teatara i jednog festivala svoju praizvedbu ima u Teatru Ulysses u srpnju, a od rujna će zaigrati na pozornicama ostalih kazališta-partnera, kod svakog, predviđeno je, po pet puta, čemu se već sad mogu dodati i gostovanja van matičnih kuća. Zagrebačka premijera ove predstave, na sceni kazališta “Gavella”, očekuje nas u studenome 2012. Vodeći makedonski dramatičar s dugogodišnjom engleskom adresom i profesurom na sveučilištu u Canterburyju, autor “Divljeg mesa” i “Leta u mjestu”, “Odisejem” je podjednako reagirao na nezaobilazni Homerov ep, kao i na ratove na ovim prostorima, te raspad Jugoslavije. Njegov Odisej mnogo više no mitski junak, razočarani je ratnik, koji nakon završenih sukoba pokušava oblikovati vlastiti život i vratiti se kući, kakva god ona bila i što god ga tamo čekalo. Sumnja u postojanje bogova (ili Boga, svejedno), kao i u smislenost rata i potrebu za ubijanjem, preispitivanje čvrstoće obiteljskih spona, vjernosti, čestitosti i dostojanstva, zagledanost u životinjsku narav čovjeka, smještaju “Odiseja” u ovodobni egzistencijalni vakuum, postavljajući pred izvođače i gledatelje posve suvremene zahtjeve i pitanja. Pikarska forma (i) u ovom je slučaju tlocrt drame, ali i metafora unutrašnjeg putovanja jednog čovjeka, od krvlju natopljenih bojnih polja i tek prividno mirnih nenastanjenih otoka, do zemlje mrtvih i kraljevstava živih, sve do doma, za koji se kad-tad moramo upitati: postoji li uopće?

Mate Matišić / Dalibor Matanić: FINE MRTVE DJEVOJKE
Redatelj: Dalibor Matanić

Premijera: 11. siječnja 2013.

I deset godina nakon premijere filma, “Fine mrtve djevojke” ukazuju se ne samo kao jedan od prvih naslova suvremene hrvatske kinematografije, već i kao još uvijek točna dijagnoza lica i naličja “hrvatskog danas”, s mnogim njegovim (našim) “-fobijama”, “-ginijama”, i “-izmima”. Komornost ovoga filma pak, njegova sabitost, snažni likovi i arhetipski sukobi što ih oni sa sobom donose, primakle su ga pozornici. Pritom je koscenarist filma, Mate Matišić, jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih dramatičara, a ni Dalibor Matanić nije bez iskustva rada u teatru (u riječkom HNK Ivana pl. Zajca trenutno je na repertoaru “Sjajno mjesto za nesreću” Damira Karakaša i Nine Mitrović, u Matanićevoj režiji), pri čemu je njegov sjajan osjećaj za rad s glumcima filmska konstanta, a točnost u detektiranju društvenih problema i spremnost da se s njima suoči neupitnost. “Fine mrtve djevojke” u kazalištu “Gavella” ne žele, ali ni mogu, biti preslik filma, već punokrvna kazališna predstava, koja će film koristiti tek kao polazišnu točku za ispitivanje stanja u kojem se kao društvo nalazimo. Priča o dvije studentice, zaljubljene lezbijke, koje unajmljuju stan u kući pored zagrebačkog Zapadnog kolodvora, želeći si osigurati mirni kutak i privatnost, počinje kao melodrama, da bi se postepeno pretvorila u tragediju, sa svim posljedicama što ih ova nužno donosi, svojom se tematikom i pristupom smještajući negdje na pola puta između Almodovara i Fassbindera, dvojice filmaša itekako bliskih kazalištu…

GDK “Gavella” i HNK u Šibeniku

Roland Schimmelpfennig: PUSH UP 1 – 3
Redatelj: Dario Harjaček

Premijera u GDK “Gavella”: 22. veljače 2013.

Jedan od najznačajnijih suvremenih njemačkim i europskih dramatičara, Roland Schimmelpfennig (rođ. 1967.), s “Push Up-om” je ispisao svoju možda i formalno najčišću dramu, izuzetno preciznu i usredotočenu na ono što želi reći. A to je – prikazati naličje kapitalizma, pristupiti mu “s leđa” i prokazati ga kao sustav u kojem je čovjek čovjeku prije svega vuk, a tek potom, ako za to pronađe vremena, i čovjek. “Push Up” je zato dojmljiv i kao dramska teza s kojom se teško ne složiti, ali i kao britka, slojevita i komunikativna priča o tome što smo si sve spremni učiniti da bismo uspjeli, i uspeli se – kamo, često nam ni samima nije jasno. U najboljoj tradiciji njemačkog egzistencijalizma, Schimmelpfennig ispituje povezanosti između poslovnog i privatnog života, poput matematičara rastavljajući živote zaposlenika jedne velike, uspješne marketinške agencije, kakve su i kod nas jedno vrijeme ubrzano nicale i povećavale se, da bi se zatim jednakom neumitnošću počele smanjivati, šaljući, kao i mnogi drugi, svoje ljude na ulicu. U režiji Darija Harjačeka, koji je na našoj sceni već uspješno postavio Špišićevu “Alabamu”, “Push Up” je i “gozba za glumca”, jer ispisan je u silno glumstvenoj kombinaciji ispovijednih monologa i staccato dijaloga, što kao da nalažu da ih se igra beskompromisno i virtuozno. I mada Hrvatska možda do kraja i ne živi svijet “Push Up-a”, činjenica je da smo u tom smjeru krenuli, zbog čega nam ova drama nemilosrdno pokazuje svoje zube, i upozorava nas da pokušamo ostati ljudi, jer u protivnom ćemo sve izgubiti.

Voltaire: CANDIDE
Redatelj: Krešimir Dolenčić

Premijera: 5. travnja 2013.

Potkraj života Voltairea su nazivali najvećim francuskim prosvjetiteljem, “najhrabrijim zagovornikom slobode i tolerancije u svojoj generaciji”. No nije uvijek bilo tako; u mladosti, bježao je u izgnanstvo u Englesku, izbjegavao je hapšenje skrivajući se u unutrašnjosti zemlje, a sve zbog svojih ideja, koje su bile drsko napredne i beskompromisno istinoljubive. “Candide”, pripovijest o nimalo dobrom stanju “najboljeg od svih svjetova”, jedan je od vrhunaca njegova opusa, i možemo ga čitati i kao razbarušeni filozofski roman, i kao satiričnu rugalicu, i kao avanturističko lutanje jednog čovjeka na putu do spoznaje, po čemu je srodan djelima poput “Don Quijotea” ili “Peera Gynta”. Ljudska je priroda nepostojana i prevrtljiva, tvrdi Voltaire, stalna nam je tek potreba da preživimo i spoznamo, a put kojim ćemo se kretati sve je, samo ne pravocrtan. Zalažući se za slobodu i snošljivost, svestrani francuski književnik posebno se oštro obrušavao na sve dogme i fanatizme, crkvi nimalo bezazleno poručujući: “Smrvite bestidnicu!”… Takav sadržaj u slučaju “Candidea” prati i eklektičnost forme, gdje nevjerojatne scene izviru jedna iz druge, nerijetko ne mareći ni za kakva jedinstva, zbog čega je o kazališnosti ovoga teksta suvišno govoriti… Krešimir Dolenčić, redatelj s velikim iskustvom u gradnji ovakvih, velikih, slikovitih predstava, što gledatelja žele uvući u vrtuljak svoje događajnosti i ne dopustiti mu da predahne, s “Candideom” se ponovno, nakon mnogo komornije “Nosi nas rijeka”, vraća ansamblu koji tako dobro poznaje, želeći ga pozvati na ovo maštovito, nepredvidljivo, razigrano putovanje.

(0)

• Gavella: nema alternativnog plakata [18. 01. 2013.]
• Fine mrtve djevojke [2. 01. 2013.]
• Sezona 2010/2011: GDK Gavella [28. 07. 2010.]
• Sezona 2009/10: GDK Gavella [4. 08. 2009.]
• Sezona 2008/09: GDK Gavella [4. 09. 2008.]